СРЂ

697 —

Nasmija sđ Svetite], (a od smijelia negova se ruže rascvjetaše) kad vidje ovo i eu, pa će zapitati starca: - Sta to einiš, starčeV — Eto, molim se Bogu.... - Pa kako se to moliš?! — Eto tako, kao što vidiš.... - Pa otkad se molišV Odavno! - reče starac i obrisa znoj sa eela, pa zastade malo. - A kad ćeš svršiti tu tvoju molitvui' — zapita ga Svetite| smiješeći se blago. - Fvad se umoran srušim u rov, onda je molitva završena... — odgovori starac. A je si li Hrišćanin? — zapita ga Sy. Sava. Jesam kao i djed što rni je bio! -- odgovori starac. I J a što se onda ne rnoliš drukćije? — zapita ga Svetitej. Bog vidi, pa i ovo razumije! — reće starac. Sto se ne moliš rijecinia, molitvama? Ne umijem, — odgovori starac. — Koliko umijem, toliko dajeni. - A što ne naučiš? — zapita ga Arsenije inok a učenik Savin. Mladost mi prođe bez nauke. Pustiše me kao mlado drvo u pustoj planini da nakrivo rastem, pa ko će me sad stara ispraviti?!... Mlado se drvo savija, neznani čovječe, — гебе starac — a staro se slama, ali se ne savija!... - Sto se riječima ne moliš? — reče inok Domentijan. Molitve nauči, i u molitvama se, kao Hrišćanin, ispovijedi i izbroj grijehe svoje. Ja ili nemam, — reče starac. — Mrava nisam nagazio, ni prali s krila leptiru otresao nijesam. Ni drvo zeleno nikad posjekao nijesam, jer znam da ga to boli, pa je grijeh činiti to. Kad je drvo bono, pušta sok, to su suze hegove. Riba kad je koju ne pušta glasa; Bog joj nije dao glasa ni kad životgubi! Riba ćuti kad se ko|e, pa i drvo ćuti kad se loži i siječe. Ja ga ne lomiin i ne siječem, žao mi ga je, jer i 0110 ima dušu!.... Bog mu dušu dao... — A znaš li, starče, gdje je Bog? — zapita ga Domentijan.