СРЂ

— 899 —

одбит и на преписача, а њешто и на самога инока Мардарија полу учена. Свакако какав очевидац у Сарајеву моћи he испоредити изворник са нашом лекцијом и послати нам своје примједбе, за које ћемо му бити благодарни. У Дубровнику Сеатембра 1902. Д. Зоре. * U br. 17. „Srđa" prof. Jensen nagađa kako da se istumači onaj stih u „Gorskom Vijencu": Dan i narod ЈсаЈго ćuJeu tica. Na neka po momu skromnomu mišjenu neosno^ r ana tumačena, nadodava on novo i to ovo: „Pakleni narod proždire narode a s ovijem (kršcanskijem) narodima također i dan (kulturu), isto kao što su pticice ćuku žrtvovane." Ovo je, čini mi se, sa zla na gore, jer zlo je bilo i prvo tumacene Rešetarevo, u komu je dan objašnen kao partićip prošli pasivni glagola dati u smislu predan, izdan (na uništene). Također mi se čini stramputica prijašne Jensenovo mišleiie da je dan „danak, harač". Cemu tražiti „materi muža", kako mi obično kažemo, kad ko ište teškoće ili nešto što nije potreba. Naprotiv onaj je stih jako prost, i po mome shvatanu znači: Turcima svaki dan podleze po jedan narod Jcao tica, što Jdone pred ćuJcom. Uspoređene je u načinu pada, a ne u broju ćukovijeh žrtava, ili što je još gore nategnuto, u vremenu cukova lova (obdan ili obnoć). Ovako od prilike misli i prof. Rešetar u svomu drugomu izdanu Govskoga Vijenca, a ovako je mislio i pok. Jovan Bošković. Ivad smo napisali ovu biješku, stiže nam ovaj dopis iz Risna, koji razjašnuje rečeni stih čak boje od svakoga; za to ga iznosimo na ogled. * Z. „Још двије ријечи o 21. стиху „Горског Вијенца". Прочитавши у пошљедњем броју »Срђа« биљешку госп. Алфреда Јенсена, о тумачењу стиха »дан и народ како ћуку тица«, у коме се он пе слаже са досадашњим тумачима, те износи своје ново, присјетих се како је мени нај прије постао јасан тај стих. Било је то по подпе, још за сунца, кад неки сељак из Бањана радијаше нешто на мојој баштини, овдје у Рисну. Од