СРЂ

— 955 —

као da mu lioće zaviriti do dna duše. Privine se k negovijem gTtidima. pokloni mu bijeFa ružicu i žarki r-jolov rumenijeh iisana. <)n se nije otimao nezinom cjelovu. Obnzme ga neizrnr-ivo čuvstvo, kad mu ona na rastanku prnži tanku, sniježnu viiku, koju Alfred stisnuvsi nežno po]ubi. Adieu .... au revoire, ећег Alfred . . . šapnu Erminija. Tres bien! . . . nadostavi Al-frod. — 1 oni se te veceri raslaviše. Brzijein korakom Alfred se je te veceri vracao svome slanu. I" negovijem ušima još su zvonile zadne nezine rijeci. 1>а, on je mora sutra • svakako vidjeti. Bilo je kasno, kad se kući povratio. Baci se na krevet, ali svladan liežnijem Suvstvima grofice Erminije, nije mu se dalo usnuti. Zelno je iščeki.vao da osvane dan. Dig'ne se napokon sa kreveta, rastvori prozor, koji je u vrt gledao i baci se ii naslonač prama prozoru; noćni uzduh, procijeden mirisom akacija u evijetu, stao mu je goditi — i negove se oči po malo zatvoriše, AJfred je napokon usnuo. П. Alfred Mancini bio je mlađić strojna života, sredneg stasa, elegantne vanštine, sa spretnijern i neprisijenijem kretnama bez alektacije, s onijem otmenijem, slobođnijem a finijem manirama u potfašanu, svojina naobraženijeh ludi. Alfred je bio vrlo naobražen čovjek. f)ovršio je nauke u Parizu, a kasnije se u domovini posvetio profesorskom staležu-, Svoju je karijeru započeo u Milanu, kao učite] gradskog liceja; pisao je po raznijem novinama znanstVene članke, a negove su se pjesme rado čitale po glavnijem italijanskijem beletrističnijem listovima. Хакоп kratkog boravka u Milanu. bio je premješten u Firencu, a odanle mu ponudeno profesorsko mjesto iz filosohje na rimskom svenaučištu. Svestrano naobražen, došao je u doticaj s otmenijim svijetom rimske aristokracije, a salonskijem manirama i izvanskom simpatijom znao je zanijeti srce mnogijeli krasotica. liilo mu je sada 2н godina, ali riegovo srce ne bijaše oćutjelo ]ubavi. L' Parizu se jednom bio zagledao u krasnu pa-