СРЂ

1048 —

se toga... nego šta je s tvojijem pjesmama? ja sam neke eitao drugovima; ti ne možeš da pojmiš kako su duboko djelovale na iiili one tvoje tužne elegije; pa kako su bili opijeni slušajuei (ubavne pjesme; pa kako su veseli bili slušajući one šale pune duhovitosti!... ja mislim da je već vrijeme da izbiješ na javnost, pa ne samo uži krug mojijeh drugova, nego eio svijet da se divi tvome uspjehu i tvome daruL." On posmatraše Milorada dubokijem pogledom koji može da pročita i najskriveniju misao, osjećaše da su mu rijeci va]ano radile i tada upotrijebi zgodnu priliku pa гебе: — „Glel... ja sam zaboravio duvanl... da nemaš ti slučajnoV" Milorad bješe opijen i zanesen. Ove su riječi više plaćale srcu punom sujete nego novac... i on priđe epremi-, izvadi snopić specijaliteta. — „Ovo je tebi za trud!" — i dade mu. „Hvala, Milorade! Pa kad misliš da pjesme štampaš? Ja mislim da je već vrijeme." — „Kroz desetak dana daću ili u štampu, jer dotle mislim da ću biti gotov i sa svojijetn drugijem radom." — „Dakle još nešto imaš?" — „Da, sad radim na jednoj pjesnh, zvaće se „Mutni oblaci" — to će biti nešto vajano da ćete se diviti!" — „Ја bih te molio " — „Sad ne mogu... kad bude gotovo onda ćeš eitati; a poslije toga imam još jedan posao da svršim." — „Dakle još nešto?" — prekide ga pun lukave radoznalosti. — ,,N T e to što ti misliš, nešto sasvijem drugo. Naumio sam da se okanim ovog trgovačkog tvrdičluka, jer za to treba duha a ja ga nemam." — „Zaista, imaš pravo! novac zaglupjuje, a ti ne smiješ u tvojoj naj većoj mladenačkoj bujnosti da se predaš osjećaju lažna novca. To smo htjeli svi da ti kažemo . . . ali bojasmo se da te no uvrijedimo." — „То ću gledati što skorije da uradim, dosadiše mi već ova plaćana . . . ove mjenice . . . brige koje me često uzbui'iivahu, pa nijesam mogao da radim." — „Ah, mjenice! . . zaista to su velike brige!"