СРЂ

— 1049 —

„Da nemaš i ti?" — Jmam ih, te još kakve! danas imam jedno plaćane pa da poludim od muke! Novaca nemam . . . pa ne znain šta da radim." — „Kolika ti je mjonica?" iTreba mi otplate 50 dinara — ja se moram ubiti!" — i-Mani se toga! . ." i on priđe kasi, izvadi pet banaka po deset dinara i dade mu ih. „Uzmi ovo, pa ćeš mi vratiti kad budeš imao." — „Ali, Milorade, ti si zaista pravi prijatel! Ja ne znam kako ću da ti zablagodarim." Još je fflalo sjedio i to vrijeme upotrijebio za hvalu Miloradovog rada. Ovaj ga kao pijan slušaše i oci mu se blistahu onijem pogledom koji imaju tamni mjesečevi zraci; taj pogled bješe tužan — sažaiena dostojan!" Pri polasku rece mu: — „Ра požuri se, Milorade, jer je već vrijeme da i tvoje ime zna svijet!" On ode misleći: „А1а je ovaj zalutao! Šta li misli? Nego šta me se tiče?! ja sam izvadio trošak, a Boga mi imao muke dok sam se uzdržao od smijeha!" a Milorad opijen slavom, zanesen sjajem triumfalne budućnosti . . . šaputaše: ..Ala sam zalutao!.. . Ja trgovac! . . ha! ha! ha! . . Tako je to išlo svakog dana, jedan je đovodio drugog, drugi trećeg . . . pa tako redom. Oni su se trudili da ga što bogatije utvrde u negovom'uvjerenju, a on ih je za sve to bogato nadarivao. Pjesama je bilo sve više . . . a u dućanu stvari sve mahe, davao ih je bud zašto da bi se što prije rastavio od tezge . . . svoje „prve pokušaje". dao je u štampu i za to mu je trebalo novaca. Jednoga dana bješe' opijen ođ radosti, oci mu se sijahu kao žar, ruke mu drhtahu od silnog uzbuđena kad je vidio gotove svoje „Prve pokušaje . . ." „Мепе svijet još ne zna, niko ne će imati vjere u jednoga bakalina da može i on što lijepo da napiše, pa za to ovo moram više poklanati nego prodavati. Najzad zašto će mi novac? Kniževnost ne treba da stvara kapitale — bar za sada ne — dok ne počnem od he da živim".