СРЂ

— 1018 —

pojas zidova, sa tri jake kule, slazi niz brdo Pozvizd k laguni. Zatvara ga opet ogromna, mrtva tvrgjava na rubu mora. U tom prostoru bješe zbijen grad. Sad ga je više gotovo nestalo, a gdje se diže srednja i naj visočija kula, nekada, poput naše Minčete koja joj dade ime, obrana mnoštvu kuća i polača, sada rastu masline. Od dvije skrajne kule na Istoku i na Zapadu spuštaju se opet, na protivnoj strani brda, dva ogromna zida koja grle brdo i slaze k Stonu malome. Na šljemenu stoji tvrgja Svetoga Vartolomeja. Cetrnaest obrambenijeh kula na zubove pristavljaju pečat grandijoznosti ovom Stonjskom ,,I\ineskom Zidu." Sve je to u sivkastom tonu, mrko, bolno, bescijeljno. Covjek pita sebe u čudu zašto to sve ovako postoji, a sve se oko ovoga izmijenilo i čemu ova trajnost njegovijeli kamenitijeh misli, kad nije bio ni kadar da uzdrži, niti je sad kadar da ljubi! Prošetao sam se o sunčanom zapadu put Stona Maloga na drugoj strani prevlake. I jednako taj zid, taj tvrdi zid slijedi putnika sve do divnijeh utvrgjenja Maloga Stona. Pet kulu brane gradić, tri četverouglaste, dvije okrugle. Sve to razrivaju stanovnici za gragju lcuća. Sve jednako traje to griskanje, kao rad miševa ili termita. Prolazim kroz male, uske uličice, crne, prljave, ispunjene sirotinjom. Sjećaju me na neke Gjenoveške ulice koje lani gledah ili na Sant' Angelo al Pescatore u Rimu, gdje gola djeca i čupave žene o sutonu ispunjavaju vikom portik Oktavije, Avgustove sestre. Tako je istina da siromaštvo svuda ragja jednake slike. Na vratima je toga utvrgjenoga grada lik Svetoga Vlaha. Tu je blizu pomorski arsenal Republike. Tu se još vide dockovi republikanskijeh galija. Iz tijeh je zatvorenijeh voda krenula divizija Župana Bone ka Helespontu da se udruži s galijama Раре Evgenija IV. protiv Turaka, iz ovijeh je opustjelijeh i smradnijeh dockova Sebastijan Zamanja izašao da hvata po Jadranu Afričke gusare i tamo su sagnjele posljednje galije išciljele aristokracije! Na povratku okružili brdo. Desno i lijevo plotovi šipaka, mrče i visokog lovora. Svuda se osjeća prašina vijekova i žilav život naj davnijih civilizacija koje ni Dubrovnik nije bio ka dar polomiti! Si'ed klasorodnijeh poljana diže se stara župna crkva Uspenija Bogorodičinoga, starovjerska srpska crkva sa