СРЂ

— 1058 —

Nemu se činaše to tako eudnovato, da bi prije razumio da mu je predložila da pse hrane iz tanira. Kad se.povrati od cudena pršte u smije . — Grijane toplijem vazduhom ovdje! Ovdje tof Hahaha! dobar vic! Ona je navalivala: — Uvjeravam te, prijateju, da se čovjek ovdje mrzne: ti to i ne osjec'aš jer se neprestano krećeš, ali ovdje je ledeno. — Šta mari! odgovarao je on, navikne covjek, ojača. Bičeš zdravija. Nijesmo mi Parižani te da se samo čVarimo. Pa onda, za čas се i projeće doći. * * * Početkom mjesesa januara nesrećnijem slučajem izgubi i oca i majku. Došla je u Pariz na sahranu. Pola godine samo je tugovala i plakala. O blagijem danima jetnijem živahnu malo do jeseni. A kad nastadoše ponovo hladni dani, ona tada prvi put zagleda pravo u oči svojoj budućnosti. Sta da radi? Ništa. Šta se može dogoditi? Ništa za nu. Sta ima da očekuje, čemu da se nada i srce zagrije? Ničemu. Liječnik jedan rekao joj je da ne Će nikada imati djeće. Zima te godine bijaše jača i vlažnija nego prošle godine. Zbog toga joj je bilo gore nego li prošle godine. Hladne ruke grijala je na plamenu, jaki plamenovi palili su lice; ali ipak je studeni vjetar klizio niz hena pleća, pirio kroz hajine. Drhtala je od glave do pete. Cinilo se kao da su u odajama nenijem vjetrovi naročito duvali da hoj dosade. Na nili je svaki čas nailazila; čas su joj u lice duvali, čas na ruke; a čas bi se do bijela vrata prokrao nihov ledeni i perfldni dah. Ona je ponovo govorila mužu o grijahu kuće toplijem vazđuhom; muž ju je saslušao kao da mu je tražila da skine mjesec. Namjestiti u svojem dvoru sprave za takovo grijane činilo mu se isto tako nemogućno kao i pronalazak kamena muđrosti. Jednoga dana donese joj iz Ruana, kamo je išao poslom, jednu lijepu grijanicu; mislio je da će to biti dovojno da joj u budućnosti ne bude zima.