СРЂ

— 1057 —

On joj je pricao jedno i isto o svome lovu. Kazivao je mjesta gdje je našao jarebiee euđio se da nije istjerao zeea iz djeteline Zozefa Letandija ili se lutio na g. Lešapelija iz Havra koji je išao ivicom negove zemje i obarao div]ac, koju je krenuo on, Anri de Parvil. Ona je odgovarala, misleći na nešto drugo: — Jeste, doista, to nije lijepo. Dodc zima, i to normanska zima, hladna i kišovita. Danima se kiša lomila o crijep kutnega krova koji se kao sje6ivo dizaše nebu. Putevi su licili na blatave l'ijeke, a роја na prave kajuge; ni otkuda drugoga šuma do udara kišnijeh ka ■ рЦса; gdjekad bi se vidjelo jato gavranova kako se kako crn oblak spusti na zemju pa onda odleti da|e. Oko cetiri sahata, citava yojska raznolike pernate živine uz dreku poleti na velike bukve. Citav sahat traje lijetane s vrha na vrh, svađane, kakotane i crno micane kroz mrke grane. Svako veče gledala je taj prizor i srce joj se stezalo od one tužne sjete, koja se polako spuštala na pustu zemju. Zatijem je zvonila da donesu svjetijku, pa bi se približila vatri. Naramke drva bacala je u vatru, ali nikad ne mogade zagrijati one prostrane i vlažne odaje. I preko cijeloga dana nije se mogla zagrijati ni o jelu ni u odajama. Cinijo joj se da joj se krv sledila. Muž se vraćao pak za večeru; on je lovio ili se zanimao pojskijem radovima, sijanem, oranem. Dolazio je radostan i kajav. — Da rđava vremena! govorio bi trjajuei ruke. Ili: -— Dobro je kraj vatre! Ili je pitao: — Šta ima novo? Jesmo li zadovojni? Bio je srećan, zdrav, zadovojan, nemu je bio dovojan ]irost, tih i nepomućen život. Kad đođe decembar mjesec i padoše prvi snijegovi, noj bijaše ona hladnoća u dvorima toliko dosadila, da jednoga večera reče svome mužu: — Slušaj, Anri, trebalo bi uvesti ovdje gj'ijane toplijem vazduhom; ovo stijene bi se isušilo. Eto po cijeli dan ne mogu da зе zgrijem.