СРЂ

— 1056 —

Ne ne će više biti. Ostali ce svijet živjeti. Ona ga лчбе nikada, nikada ne će vidjeti. Nasmiješi se, pa onda, koliko joj dopuštaju bona pluća, povuče u se onaj mirisavi zrak . . . Pa onda se sjeti prošlosti. * * * Sjeća se đosta. Evo ćetiri godine kako su je udali za nekakva plemića iz Normandijo, Krnpan i kosmat eovjek, rumena lica, širokijeh pleća, kratke pameti, vesele naravi. Czeli su se iz račiina, kakvoga ona ne zna. I ošlo joj je da reče ,ne ću". Kazala je ..hoću'* klimnuvši glavom, da nc bi nalutila svoje roditeje. Pariskina je bila, vesela i žejna života. Muž ju je odveo u svoj dvorac, u Normandiju. To bijaše prostrana kamena zgrada okružena starom šumom. Pred dvorom dizale su se visoke jele. Desno kroz proplanak pukla ravnica. Pored brane vodio je omani put do glavnoga druma. Svega se sjeća: svoga đolaska, prvoga dana u dvorcu a zatijem samačkoga života. Kad je sišla s kola i sagledala bijele dvore rekla je u šali: — Nfjesu veseli! Muž joj se nasmija i odgovori: — The! navikne se čovjek. Vidjećeš. Meni nikada nije ovdje bilo dosadno. Taj dan je prošao neosjetno, jer se nije odvajala iz muževjeva zagrjaja. Tako je bilo i sutra, pa i prekosutra, tako prođe cijela nedjeja, Zatim je uređivala kuću. To je trajalo mjesec dana. Dani su prolazili u sitnijem poslovima. Tada je saznala vrijednost i važnost običnijeh stvari. Saznala je da se jaja prodaju po nekoliko para skup|e ili jevtinije prema doba godine. Bilo je |eto. Išla je da vidi žetvu. Toplo sunce zagrijevalo je neno srce. Dode jesen. Muž je volio lov. Svako jutro izlazio je sa Medorom i Mirzom. Ona je sjedjela sama kod kuće, a nije mnogo žahla što Anri nije bio pored ne. Vojela ga je, ali je mogla i bez hega. Kad se vratio iz lova, ona je milovala pse. Ona ih je brižjivo negovala kao mati đjecu, milovala ih je, tepala im, na um joj ne dođe da tepa svome mužu.