СРЂ

— 1055 —

Prvi snijeg. — Guy tle Maupassant Porecl plave vode pruža se šetalište Kroazet; Tamo đesno, daleko, Eterel se spušta u more. Negovi oštri, mnogi i čudnovati vrhovj presijeeaju vidik. Lijevo šu 'ostrva Sv. Margarfte i Sv. Onora, pokrivena jelovom šumom. Duž široka zaleva i na planinama oko Kane naeičkane su bijele kuće, koje kao da se odmarajll na suncu. Iz daleka se mogu' vidjeti bijele kuce, rasijane odozgo do do^e po bregovima, te u onome mrkome zelenilu lice na bijele tacke. Iz onijeh kuća kraj obale izlazi se pravo na šetalište koje niirni talasi zapluskuju. Lijepo je i blago. Mlak zimni dan, jedva nešto svjež. Preko vrtovskijeh zidova vide se zlatni plodovi naranača i limunova. Po širokome putu hode gospođe, za nima trce djeca goneći pred sobom obruče, ili se šetaju go'spoda razgovarajući se sa gospođama. * * * Jedna mlada žena sad izađe iz svoje male i lijepe kuće. Na vratima, koja su na samoj Kroazeti, zastade za trenutak i pogleda šetače, nasmiješi se i pođe, sva slomjena, jednoj ldupi na obali. Onijeh dvadeset koraka bjehu je zamorili te zaduhana sjede na klupu. Na hcu joj bijaše mrtvačko blijeđilo. Kašle i prinosi ustima svoje prozračne prste, da bi tobož zaustavila potrese koji je zamaraju. Ona gleda u vedro nebo, sunce i laste, čudne vrhove Eterela, i, pred sobom, ono plavo, mirno i lijepo more. Nasmiješi se i prošapće; — 0! kako sam srećna! Ona zna da će umrijeti, da projeća ne će dočekati, da će do godine ovuda hoditi isti ludi koji pored ne sad prolaze, da će doći sa svojom ojačalom djecom, s nadom u sreu na bo]i i zadovo[niji život, da će u dnu hrastova mrtvačkog sanduka istrunuti neno mršavo tijelo i od nega ostati samo kosti u svilenoj Laiini, koju je sebi mjesto pokrova izabrala.