СРЂ

1067 —

zalivatili su rlanas sve moje biće. Dok bijah u nemiloj nuždi da 1i krijem svoje ime, policao sam u muku svoj ogan, i ne znamjesu li tvoja pronicavost i žar moje Jubaviveć ti ga činili pogodit i naslutit. Ele, ja te Jubim, moja čarna božice! Ла te Jubim sa svom snagom moje duše, i ne vidim drugo nego tebe. Moj je život s tobom za svagda svezan, lioćeš li me ueiniti srcćnijem;' Moje prestoje bilo bi mi mrsko bez tebe, hoćeš li mu ti biti ures i radostV Nabnba ne micaše ustima. Bješe se uđubla u svoje grke misli. Cudnovata priča nezina Jubavnika i riegovo očitovarie JubavJu razgorjeno ožalostivaše riezino jadno srce, mjesto da ga obraduje. Ah! miloga Jubavnika, komu ona bješe poklonila svoje srce, prije nego je obaznala i ncgov rad i riegove osjoćaje; miloga Jubavnika koji joj je zanosno otvorio svoju Jubav i žarko zapitao riezinu ruku; kojom radosti bila bi se ona sunula u riegovo krilo, da nije hila prenaprćena bremenom teškijem svoje zakletve! Kojom gordošću i ponosom ona bi bila zagrlila ovoga Jubavnika kraja, ovoga lijepoga i plemenitoga vladara govoreći mu: I ja te Jnbim, i to JubavJu jednakom tvojoj; uzmi me, jer ti pripadam odavna! učini me krajicom svijeta, jer ja već krajujem nad srcem krajevijem! Ali zakletva! prokleta zakletva, koja se bez milosrđa izdiže da prometne u očajarie i tugu toliku čestitost i sreću, kako se Nababa nemilo kajaše da je učinila! Kako će se izvući ? Kako će odgovoriti ovome omijenom čovjeku koji čeka u mukama odgovor, koji opaža zabušen riezino lice da piočita slutriu, što će mu odgovoritiV Sve riemu kazati, zavesti ga da je pusti ispuniti svoj zavjet, to je baciti ga u naručje smrtno: prije izgubiti svoj život nego biti uzrokom riegovc propasti, toliko kobnc za sebe samu koliko za kraJevstvo što čekaše svoga krala. Dakle prosto ga odbit s izgovorom da ga ne Jubi, to je ranit ga smrtno; to je sramotno lagati, to je osuditi dva Jubavnika na konačni razvod, biva na vječnu patriu! ako to nije na naglu smrt, s teška bola. Како će dakle"? Rto da mu odgovoriV Bože moj! Bože moj! Kaclou, koji je čekao oclgovor neopisivom požudom, gatao je zlo oklijevarie Nababe i rie žalost, koja, ma da se ona prekrivala, izdavaše starie riezine duše.