СРЂ

— 45 —

„Nema za me turkine djevojke" (str. 62). „Uzmi, sine, materina lirano" (str. 62). „Ој, dorate milo dobro moje, pobjedniče na svakom veselu" (Slike iz Bosne, str. 63.) „Мој sestrieu, moja uzdanice" (Bosanke, str. 118.) „Vjerujem zlatna Zlatijo, moja sladijo" (str. 124) „Kuku Huso rano neprebona, da te jadna bar osvetit mogu" (str. 143). Ovako se u Bosni nije nikada govorilo, a bez gusala. Nadamo se, da će nam tzv. HrvaUka akademička omladina iz Веба, kako je bistra i pametna, to dokazati kakvijem knigama starostavnijem, a dotle demo jednako držati, da ovo nije sitna pogreška. No nije ni to sve. Ima u Lepušića osoba, koje govore onako „ро kiiiški", kao da je i u ono doba Behar izlazio, a veliki Mehmed Dželaludin Kurt pisao kritike, na jednog sićitšnoga — Vuka. Evo n. pr. kako jedan Musliman i to stari (a ne današni) momak muslimanski govori jednoj djevojci: „— Cuj me Jeleno moja pozlaćena grano! Ti ćeš razsvijetliti moju odaju! Kano što žarko sunce sjaje, da mi sjaješ dobrinom i miloštom tvojom, da mi ćuvaš ostarjelu nenu (u Muslimana babu zovu nenom, a ne mater, kao što ovdje pisac misli) i da mom babi Selim agi učiniš svaku uslugu. — Šta ti zboriš"? — upita zacuđeno Jelica. — Zbori srce, koje tebe (vH! (stih.) — Ta ti znadeš, da sam ja kršćanka! (opet stih.) — Kršćanka kao i turkina, jer te lubim..." Ja uopšte nikada nijesam čuo Muslimana, koji kaže jubiti, mjesto voliti. On obično veli: ašik sam na nu i draga mi je, a nikada drukčije. Naravno, ovdje mislim na one Muslimane, o kojima je Lepušić i pisao, a ne na one, koji su već toliko duboki, da, pored tolikijeh slavnijeh pisaca, ipak najvole Ibzenu (u Beharovom prijevodu). Na str. 99. ovako sin žali oca: „— Gjot! moj otac! — — Gjot! — moj roditel, moj liranitel, moj branitel!.... jedini moj, oh, da jedini moj rođeni otac!...*