СРЂ

68 —

NAD GROBOM. U S P 0 M E K A. — Napisao Dr. Torkvato Possano i fieri lupi 11011 urlare su Ja tua fossa! N011 agiti il gufo lo sue ali sovra il sito ove tu riposi! N011 veugano l'impetuoso oragauo, il tuouo o i veuti a pcuotore la tevra ohe copre le venerate tue reiiquie, ша vi conservi amore una p~imavera eterua! (Guerrazzi). Dan bijaše topao, nebo vedro i sjajno-plavetno. Sumska je zelen zarudjela, .gora se odjela magičnim modro-zelenkastim sijevom, nad kojirn je treperilo sunčano zlato. Naokolo zelenilo se je i cvalo raznoliko cvijeee, bladovite pome, tankolisti čempres, žarke pelargonije i bijele kamelije uz ružino grm|e. Ptičice lete od grma do grma, ozivle se slavui na obližnem hrastu. U bonijem časovima mojega dulia, naj milije mi je bilo dignuti se prije nego ojutri, pa ići izvan gradskijeh zidina i nauživati se jutrnega uzdulia, krasnijeh zvijezda, koje u to doba na istoku sa Danicom trepte. Tražio sam prigodu, da se oslobodim zadušjivoga uzduha prepuna himbe, laži, licemjerstva i zavisti. Danas sam se okasnio. Podne je odbilo, a ja ostavih zidine aristokratskoga grada, da se u tajanst.venorn miru divne okolice prirodi ispovjedim. Eifelov torah drhtao je kao azurni zastor pod udarcem nesmiJenijeh sunčanijeh zraka, a ja sam zaokrenuo prostranom cestom, koja vodi k Vanvesu, malenom gradiću u pariškoj okolici. Pod pritiskom svježeg udarca krute sudbine, kroz moje se jc srco prelijevala. uspomena za uspomenom, bol za boli, razočarane za razočaranem. Rasplinuti ideali i porušene ideje. Neka tajanstvena tuga obladala je mojijem duhom; pesimizam Hartшаппа i Sclioppenhauera zaposio je bio naj jepšu stranu mojega bića. — Od jednom sam se stvorio, kao da me neka ta-