СРЂ

— 50 —

Jednoga se dana prošeeem do u „Gaj" više Sarajeva. Ivad sam stupio na livadicu, što se nalazi usred „Gaja", ugiedao sam ga u prikrajku u hladu divje kruško. Bijaše se naslonio na lijevu ruku a u desnoj držaše kitu plave Jubičiee i tužno gledaše u nu. Bio se toliko zanio u mislima, da me nije ni opazio, kad sam mu se približio. Dok sam stajao blizu nega, ote mu se dubok uzdah sa rijecima: „Ah Desanko, Desanko!" Znao sam, da uzdiše od Jubavi, pa mi bijaše žao, da mu narušavam negov sveti mir! — negovo uživane u dubokoj tuzi, hegovu samoću — naj svetije časove života, ali ipak rekoh: , Milane, zašto to Desanku zoveši"' On se trže, pa me tužno pogleda: „Zovem je za to, jer znam da jene ću više nikada dozvati". Ja ga ne razumjeli u prvi mah. Sjedoh do nega i rekoh: — Zašto je ne ćeš dozvati? Ta ona je živa. Ja sam je baš sada vidio na „Keju". — Da, živa je, ali je za mene već mrtva. — Da nijesi iznevjeren"? — Da. — Pa ta vajda nijesu u noj sve djevojke. Još ima djevojaka i još dosta Desanaka. Ima, ali kao što je ona, takve nema nigdje na svijetu. Ti ne možeš pojmiti, kako je dražesna, kako slatko zvone riječi sa nenih rujnili usana. Ah, brate dragi, da si bio samo jedan put mjesto mene pod ovom kruškom, pa da te je samo pogledala kao mene onim vodnim plavim očima, pa da ti je rekla: „Ја te Jubim kao nebo", ti bi pomislio, da si u raju sa nebeskim anđelom. — Dakle je ova kruška svjedok vašili Jubavnih razgovora i sastanaka. — Da! Negda svjedok sreće i zadovojstva a sad samo bola i tuge. Koliko sam joj puta pod ovom kruškom, milujući joj plavu kosu, pripovijedao o Jubavi, o davnoj davnini i o svemu, što mladu dušu može zanositi! Cesto sam joj izlagao u glavnom nazore: Kanta, Darvina, Dekarta, Lajbnica, Sopenhauera, Selinga, Hegela, Ničea i drugih. Najmahe joj se sviđao Darvin, pa bi češće rekla: Ta je li moguće, da smo mi postali