СРЂ

od m . . . . ?", a ja bih, pogledavši je onako divnu i nehotice гекао: „Ne zaista! Акб je svak a ono ti nijesi". „Koliko sam joj puta pripovijedao o Koperniku, Kepleru, Nutnu i Galileju! A kako bi se tek zanijela, kad bih joj pripovijedao hipoteze o mogućnosti judske eksistencije na Marsu a po tom možda i na nekim drugim planetama. Ona bi pri tom češće rekla: ,,Da li ima i tamo lubavi?" Mora da ima — rekao bih joj — jer šta bi im život bez lubavi. — A šta će ti ta kita Jubicice? — upitali ga po tom. — Ovo mi je pos|edni spomen od ne. S ovom mi je kitom i po|ubac dala — ali posjedhi pojubac. — Pa kakav je uzrok, te te je iznevjerila"? — Cudan! Možda mi ne ćeš ni vjerovati. Nijesam bio u Sarajevu za nekoliko mjeseci i ona se za vrijeme po nesreći za|ubila u — jednu svoju drugaricu. — Zaista ćudnovato — rekoh. Pa šta misliš na to? — Mislim, da danas i nema prave Jubavi. Kao što je pravo junaštvo i poštene skoro sasvim išcezlo, tako je isto i prava lubav. A'jerujern, da je bilo više Romea i Julija, da je bilo nekad prave jubavi, pa s toga i sanam pokojno staro doba, u kome je lubav živjela. Ja sam sanalo — A možda bi moglo biti lijeka tvojoj tuzi. — Ivako? na koji način? — Prije svega, voliš li svakoga nezina? — Svakoga nezina! To je čudo, u svakom nenom vidim samo hu. — Dakle se tebi sviđa nezina sestra Olivera? — Da. — Pa ne bi li bilo moguće, da svu onu lubav, koju osjećaš prema Desanci preneseš na Ohveru i eto ti onda lijeka tvojoj bojci. — To je donekle dobro, a istina je i da sama Olivera osjeća neku simpatiju prema meni. A i lijepa je. Osobito mi se svida kod ne ona duboka sentinientaliiost, ona blaga čednost a ponajviše hezina poniznost i demokratska načela. Ali se bojim, da joj srce nije od mramora. Da, od mramora! Ла držim,