СРЂ

— • 70 —

Tvan, ne znajuć kako đa је se oslobodi, nuka je, đa kriomice pobjegne. Na takav savjet, u Amalinijim očima bjesnu cudan plamen, pun svetoga osjećaja, a na trepavici drhtala joj je žarka suzica. Sav jad, svu bol, sav gnev, svu mržnu ovoga svijeta skupi u crne žarke oči, preziran pogled baci na Ivana, okrene mu leđa i povrati se k svome stanu. Ivan se je uda]io zasramjen i poražen takovom kreposti plemenite djevojčice, a sutra dan morao je otputovati. Amalija sa svojega prozora gledala je za nim. Kroz bregove ozivao se je sve mane i mane topot. Ivanova kona, a kad je sasvijem uminuo oteo joj se je iz grudi dubok uzdah. Gorak smiješak pirnu mladijem licem, kao smiješak ruže, koja se stidi sama svoje jepote, kao drhtaj leptirovih krila, kad iza bure sjedne na rosni cvijet. Amalije se je teško dojmio ovaj udarac. Uviđjela je, da je sva cvijetna sanarija nezine mladosti bila porušena. Ona se je dflla zamamiti od laskaha prvoga udvarača i dala mu prvi svoj celov; onaj celov, koji je ona više od ičega na svijetu cijenila, koji bijaše odredila dati samo odabraniku srca svoga. Ivana bi se ipak često sjećala, i osjećala bi neku prazninu u srcu, neki ]uti glad duše, koja je ginula, umirala od gladi i lubavne že}e poput Tantala, Obitejska sreća sinula bi joj pred očima u svoj raskoši, kada bi opazila svoje drugarice da plivaju u moru sreće, da živu bezbrižno ovaj život, zadovolne dodije|enom im sudbinom. Bojelo ju je, što imade toliko sretnih, a da baš ona mora biti nesretna, ona koja je po naravi ćutjela, da joj treba lubavi više nego ikomu, jer ju je Jubav mamila sa svijeli strana sirenskijem svojijem glasom. Izbjegavala je društvo; osamlena bi lutala po samotnijem mjestima, da dade izlijeva bonoj svojoj duši. — Sva se je bila molitvi posvetila. Starci spazivši je u crkvi u takovome stanu, smatrali su je kao kakovom sveticom ili anđelom, i iskazivali bi joj naj veću počast. Moralna bol đjelovala je takoder i na fizično nezino zdrav]e. Nestalo je rumenila sa nezinoga lica, a crne joj lijepe oči