СРЂ

— 72 -

dusa? Je li o nesuđenom za]ub]eniku ili o studenom grobu, koji će do malo kriti plemenito nezino srce? Od jednom zacu se štropot jednog konanika. Amalija ga opazi i pane onesviještena — bio je Ivan. Uzašao je stube, stupio je u sobu i htio je Amaliju ogrliti ali se od jednom zaustavi. Gledao je dugo i dugo u nezine oci, a kad je vidio, kako su na nima osušeni tragovi nezinijeh suza, smute mu se oci i zaplače; činilo mu se je, da place nad nezinijem grobom. Oh, kako se opet dizala nezina velicanstvena slika pred nime. Nezine tanke i uvehle usne naglo podrhtavahu. On je znao, da je on pogazio to plemenito djevojacko srce 1 otrovao ga za uvijek. Amalija izmorenim blijedim lieem i suznim očima pričinila mu se kao lik svetačke patnice. Ivan je tužno zirnu u lice, i reče tilio: — Oprosti, Amalijo. Amalija ga pogleda suznijem oćima - bio јз to božanstven pogled — i reče: Da, opraštam ti, Ivane, a debele suze ronile su joj po blijedomo licu. Pruži mu svoju bijelu ručicu, pogleda ga još jednom i umuknu za uvijek.

Ovo je žalosna Amalijina povjest, koju sam nad grobom saznao i silno se je dojnnla mojega srca. Pohodio sam i drugi put nezin grob, oko kojeg je cvalo raznoliko cvijeće; ali vitki čempres, što no se je nad n irn лао, povajen na zem]i tužno je ležao. On, koji se je prije nihao sred raskošnog pirena toplijeh mirisnijeh lahora, veselio po]iipcirna žarkoga sunca, davao pristupa ptičicama i šarenim leptirima ; i on pade, i ne će se više povratiti k stablu života, niti će liegove grane ogrijati sunce, niti će slavu] na hem slagati pjesmu. Na usta mi navrvješe pjesnikovi stihovi; ,,Et toi, divine Mort, oii tout rentre et s' eft'aoe Aeeueilie tes eufauts dans tou sein etoile, Affraneliis — uous du temps, du nombre et de 1' езраче, Bt rend — nous le repos que la vie a trouble." ') DubrovniJc, 20/1 1903.

') Božaustvena smrti, primi tvoju dječieu u tvoje krilo, oslobodi nas od vremeua, broja i prostora; povrati uam mir, što nam ga je život oteo.