СРЂ

— 181 —

Horatiieva oda. (II. 1.) Dosta sn'jega prosuo je na zom]icu već i užasne tuce otac, a usjanom zgar tr'jeskajući rukom osvećene tvrđe, strah gradu zađađe, strah pucima zađa da se ne povrne v'jek grozni Pire, koja s nov'jeh strašila u glas kukala je: kad svu stoku Proteo pogna vis gora obaći. I brijestu u vrhove stade rib]i rod, gdje golubje padalište bješe staro jur, a po vodi plivale su niz razliti val srne plašjivc. Vidjeli smo plavi Tibar, svoje vode tok oturivši od Etruskog b.r'jega silno plah, kra^evijem dvorovima i Vestinu teć hramu na zator: dok se hvasta osvetnikom Ц'је te u glas jako tuži, a niz l'jevi pustopašno br'jeg rastaka se, propuštenu Jovinu uskos, suprug pogodni. Da građani nabrusiše oružje će čut, eda boje teški Persi istr'jebe se tim, zbog krivice roditeja r'jetki podmladak čuće bojeve. U državnom propadanu koga boga puk da u pomoć lđiče? Kakvom svet'jeh djeva zbor da omeči molbom Vestu, od stihova sluh koja odvraća? Kom će nalog dat Jupitar da okaje gr'jeh? U oblaku, molimo te, ele obavit po sv'jetlijem ramenima Apolone već Vraču kreni se; O vesela Erićino, jali voliš ti, koju Sala oblijeće i I.vubavi sin ; jali roda osnivaču, na zapušten soj i na unučad