СРЂ

— 221 —

— Vaj! ništa gotovo. — Zar se ne ćete preudavati? — Ništa ne znam. — Sta, nema za]ublenili"? — O! oprostite, u stvari ima ih dvojica: jedan ja pasji filosof koji udara u vrlo ponizno, užasno poštovane; otrešću ga se, kako mi se čini, ja bi htjela nešto u čemu bi uživala. — Drugi? — Drugi, treba ga samo pustiti; sam ide. — A šta ćete s nime? — Držaću ga neko izvjesno vrijeme, a poslije ću s nime kao što se radi s nekim otrovnim životinama koje ludi razmrskane privijaju na ubod koji su one naeinile, da bi se izlijecili. Cudnovato je, šta veiite? Pa! šta mislite lcakav je upečatak ucinila ova rijee na moju pobožnu ženu? Smijala se je iz sveg grla, iz razloga što razvratnići čak ni časnim ženama nijesu odvratni.

0 Glumcima. Nije mi namjera ogovarati struku koju volim i koju cijenim; govorim o glumackoj struci. Žao bi mi bilo kad bi moje opaske, rđavo protumacene, dali ma i sjenku prezirana judima od rijetkog talenta i stvarne koristi, bicevima poruge i poroka, najslatkorječitijim propovjednicima poštena i vrlina, prutu kojim se đenijalan covjek služi za kažhavane zlobnika i buđala. Ali, obrnite oko vas oči, i vidjećete da ličnosti s neprekidnom veselošću nemaju ni velikih malina, ni velikih osobina; da su šafivčine od zanata obicno laki Judi, bez ikakva postojana načela; i da se oni koji, slični izvjesnim licnostima, nemaju nikakva karaktera, da se ti odlikuju igrajući ih sve. Zar glumac nema oca, rnatere, djece, braće, sestara, poznanika, prijateja, lubaznica? Kad bi on bio obdaren ovom izvrsnom osjethvošću koja se gleda kao glavno svojstvo negovog položaja, gohen i dostignut kao i mi beskrajnošću muka koje jedna za drugom dolaze, i koj'e nam čas pomračuj'u dušu, a čas je cijepaju, koliko li bi mu preostalo dana da ih da na-