СРЂ

— 230 —

„Koliko?..." pitaše od nekud nevidlivo cejade. „Sest, šestl! Sto ste gluhi?" „Nijesam, ali oni popovi, popovi..." „Baš, pravi pakaol Ucinite, da umuknu oni popovi, konteso." Popovi su igrali na karte u prizemnoj sobi, uz veliku buku i kihot. „Oprostite, dragi Grigioli", reče kontesa mladiću, koji se razgovarao s baronesom Jelenom Carre di Santa Giulia, koja je sjeđila na bližem naslonaču, „podite i zamolite na lijep način velečasne, da ne čine toliko buke." Mladić se nakloni. „Blažena Sicilija", šapne mu ispod glasa kontesa. „А propos, da sam Vam preporučena, eh!" „Zašto, konteso?" „Gdje Vam je glava? La Cortisa." „А, da, dobro dobro. Pedeset glasova stalnih. Upravo sam sađa govorio baronesi Jeleni." „Ne govorite, dragi prijateju, o tim stvarima mojoj kćeri. Ne umije ona razlikovati ni desnicu od Jevice.... Pođite +amo onim velečasnima, pođite.... „Gdje je Cortis?" upita ona svoju kćer, iza kako se mladić bio udajio. „Idite, mladiću, umirit ono popova", govoraše mu senator, dolc je prolazio mimo bilarad. „Recite im, neka se ugledaju u ovu gospoou ovanio. Učinite da umukne don Bortolo." Blizu drugoga ulaza velike dvorane sa buršatijama*) razgovarao se skup Judi o tajnom poslu, veoma važno. Jedan od nih viknu: „Doktore Grigiolo!" „Eto me odmah", ozove se mladić i uputi se u prizemle. „Је li oni mladić liječnik?" upita senator svoga druga. „Ne, gospodine, doktor prava", odvrati ovaj smjerno. Popovi su bili prestali igrat. Kapelan (župnički pomoćnik) don Bortolo držao je u ruci list, deklamujuć neku pjesmu, dok su negovi kolege pucali od smijelia. „Dopustite, don Bortolo", reče kontesin poslanik. „Bravo I doktore", odgovori don Bortolo. „Dodite amo, čujte i Vi:

*) Dubrovauki izraz za prostor izmeffu jeduog i drugog zida od prozora.