СРЂ

— 408 —

Passa Grande. Bilo je razniti usklika divlena i ođobravana. Tad planuše druge bijele vatre, na desno i lijevo od livade, obasipajući srebrnim sjajem pijesak i travu i crnu vrevu naroda. Muzika zasvira lior iz Nabuka. Jelena, kontesa Tarkvinija, konte Lao i barun stajahu ondje u skupu, na dracama s potajnih nemira. „Žao mi je, što smo morali sve prekratiti", гебе Grigiolo, vraćajući se čedan u svojoj slavi. Dodoše javiti da su kola spremna. „Hajdemo", zagrokće barun. Lao stište sinovici ruku i uđe u kuću. Pored svih bengala, nije se mnogo vidjelo kraj kola zaustavjenih izmedu konušnice i velikih magnolija, te okružuju livadu s one strane. Se|aci, služincad i djeca gurahu se okolo kona. Bio je metež. Gospođa Perlotti ne nalažaše svoju putnu torbu, bojala se da nije pala pod tockove. „Zapaliću bengal," viknu Grigioio. Jelena ga uhvati za ruku, stisnuvši mu je snažno. „Ne, ne", rece ona glasom punim suza. Tad nasta opraštane, ]upci i pozdravi. Stara dojija Jelenina, žena nastojnikova, jecaše. Sve je bilo u redu, jedino je falila putna torba kontese Sofije. Napokon se dozna, da su je nehoteć stavili povrli Jelenine prtjage, koja se odvezla po ure prije. „Uputimo se!" rece još barun. „Мој naklon svoj gospodi." Koni se propeše; šjunak zaškripi pod teškim tockovima. Ulazeći pod trijem, Perlotti mahnu klobukom, a hegova žena rupcem; tockovi i potkovana konska kopita zatutniše caskom na kaldrmi, na pragu kapije, te odmah se jek izgubi u tamnom poju. No Grigiolo i jedan negov pomoćnik otreaše pod ogromnu jelu, koja je s ruba visoravni pružala svoje crne rese nad uvalom. Kad tu do|e prođe kocija, uzduž Rovesa, bijela bengalska vatra kao pogled sunca u noći, pokaza na visoku Jeleni staro stablo, nagnuto nad obronkom. „Dobar put!" raskrivi se Grigiolo, što je bo]e mogao. Jelena se skoči da pribere u srce to zadne priviđene. „Оп je lud", reće barun.