СРЂ

— 409 —

Tmica opet nad svijem razastre svoje krilo, čuo se samo šum Rovesa, ispremiješan s jednakim kasanem kona. Perlottijevi pokušaše isprva zametnuti razgovor, ali nikakav razgovor nije se niogao primiti, te na koncu zaspaše obojica, Ima tri dobre ure od Passa di Rovese do grada, iz koga su Di Santa Giulievi imali krenuti vlakom u Riin. Barun nije spavao niti je govorio. Umotan u šal svoje žene, svako bi nekoliko izmumao u sebi dio monologa o vražjoj noćnoj vlazi, o ulozima kona kontese Tarkvinije. Jelena, povučena u dno kola, nijema, držaše oci uprte u put, Na žejezničkoj stanici Perlottijevi uzeše svoju torbu i htjedoše se zadržati do odlaska Jelene, da uzmognu sjutradan pisati nezinoj majci, da su je dopratili upravo do vlaka. Dok se Di Santa Giulia bavio prtjagom, poslužnik kuće Oarre, koji je sjedio na sjedalu kod kočijaša, preda Jeleni pismo od konte Laa. Ona vidje da je noj upravjeno, te ga odmali spremi rekavši: „dobro." Nakon četvrt ure dođe vlak, s mnogo putnika. Di Santa Giulia toliko se razmetao svojim parlamentarnim naslovima, da prikopčaše još jedna kola prve klase, e da časni senator uzmogne biti na samu sa ženom. „Оћ", reče on, razvalivši se na sjedalo, s nogom preko noge i rukama ispod zatijka: „Na svrhu nema više zanovetala! Deder pričaj o tome novcu. Kako si uglavila?" „Како si htio ti, uglavila sam." „Petnaest?" Ovaj put mu odgovori bijesan zvižduk lokomotive. Vlak se uputi. „Petnaest?" ponovi barun. Jelena je za čas oklijevala odgovoriti; stajaše licein л г ап prozorčiea, dok joj svi svjetionici i rasvijetjeni uredi na stanici ne prodoše redom ispred očiju. „Ne", reče ona, povukavši glavu unutra, odabrala sain drukčije." „Što?" skoči barun i upre pogled u ženu. „Sto, odabvala drukčije?" „Ti si mi rekao", odvrati Jelona glasom pouzdanim i jakim, da nadvlada štropot vlaka, koji je jurio svom brzinom,