СРЂ

- 410 —

da bi me, bez novaca, odveo u Siciliju, i da se više ne bi govorilo ni o Rimu, ni o Mletačkom. Izrazio si se jasno, da si naumio postaviti momo stricu pitane ovako: ili novac, ili Cefalu. — Dobro, pošto se radilo o meni, promislila sam, da pravo izbora pripada samo meni i izabrala sam Cefalu." Tijekom ovoga razgovora barun se preobražavao u licu. Pri zadnoj riječi zgrabi je za kojena, prigne se sasvim k noj. „Dakle", progovori on kroz zube, „dakle hoćeš da receš, da o novcu nijesi ni govorila?" Jelena ne odgovori niti se mače. „Nijesi govorila?" ponovi on, stiskajući je i drmajući joj silovito kolenima. ,,Ne, zaista, nijesam govorila", reče ona. Barun promisli da laže, da su se ona, nen stric, nena majka dogovorili, da se pošprdaju s nim; pun gneva diže ruku. „Udari!" reče ona, polako, ne trenuvši okom. On &e ne usudi. „Ah", reče, „nijesi govorila?" Tada vlak, tutneći, uđe u neku galeriju. Jelenaje vidjela muža, kako bijesno maše rukama, čula ga je rikati, ne znađaše što. Od jednom razumije ovu riječ: licumjerac. Oči joj sijevnuše. Mjesto odgovora, upravi put muža kažiput desne ruke. „Ја?" zareži on. Umuče, a mučaše i Jelena, dok ne presta, van galerije, buka vlaka. „Zašto ti je trebao novac?" reče ona. Odgovori joj surovo, da mu je trebao za zabavu. Nije bilo istina; radilo se o golomim obvezama, ali ju je on htio uvrijediti. Nadoda, da je prvi licumjerac bila ona, da ga je na otaru prevarila svoji lažnim ,,da punim odvratnosti. Jelenu stište nešto oko srea. Bila je istina, bila jo istina, poznavaše svoju pogrešku, egoizam odluke prihvaćene samo da izađe iz očinske kuće. Prezrela je odgovoriti, da, makar i ne vjerovala u Boga, prije bi umrla nego bi oporekla ono svoje vjenčano ,,da", prije nego li bi ga zažalila. Trebalo je ispaštiti kaznu, cijelu, do kraja, u muku.