СРЂ

— 411 —

Muž je upita, misli li, da je on govorio o Cefalu za šalu. „Nađam se da ne", reče ona. „Nadam se", ponovi barun keseći se, „nadam se." „Smijaće mi se sada", nadoda, „опа druga dva lopova, ali me Bog - sati'o, ako ih ikad više pogledam u lice, ako igda uzmem u nih.kap vode, ma imao crći od žeđe." Na prosvjede Jelenine da nena rodbina ne ulazi u to, odgovori prezirnim pokretom, i, zabivši se u najdaji ugao od kola, ne otvori više usta. Gledahu obojica, svaki sa svoje strane, on prijeko, ona ozbijno, u noć liladnu i crnu, koja puhaše kroz prozorciće cineći da podrhtava svijeća, kao da se je boji. Jelena se brzo sjeti pisma strieeva, procita ga jedva jedvice. Konte Lao u kratko joj govoraše, da će joj, ne vjerujući ni malo onome što mu bješe pripovjedila, i bojeći se kakve sentimentale ludosti, poslati u Rim preko Narodne Banke petnaest tisuća lira, koje će mu ona donijeti natrag u oktobru, ako joj baš ne ustrebaju. Jelena spremi pismo i stade opet gledati kroz prozorcić. Malo po malo treska vlaka postajaše za iiu udarane i lomjehe valovja, buka i vika neznanog svijeta; tamna poja predstavjahu joj more, a tri uprta oka planeta blizu horizonta zvahu je daleko, poznavajući, kako joj se činilo, henu salcrivenu misao: „Za n, za h, da mu ne ogrčim život." Rijetka zastajana vlaka prekidahu za kratko vrijeme ove misli. Putnici uzlažahu i silažahu, a da se hene rastvorene oci ne micahu. Pri zoru vlak uđe s velikom bukom sred visokili že|eznih motaka, među kojim se viđaše velika bistra voda i blijede slike zvijezda. Neko гебе ispod glasa: „Ро." Jelena se otrese svojili misli, oćuti bol s onoga prvoga svitana dana; i ocima uprtim u bježeću obalu, predstavi, odbi, dozove opet strastveno riječi jadnoga kamena, sakrivenog onamo na dnu horizonta, između stabala vile Cortis: — zimi i jeti — blizu i đaleko — dok uživim i preko. —