СРЂ

— 448 —

Bojeći se da ne bi grof došao, nijesam se osjećao jakim da joj otkrijem razlog svoga posjeta. Rijec mi je na usnicama falila i nijesam znao kako zapoceti. Napokon se svladah. — Grofice, rekoli slabijem glasom, nesretni Emil otvorio mi je svoje srce. Spomenuvši Emilovo ime, grofica se ulivati za prsi kao da je htjela zaprijeciti da joj srce ne iskoci, a ja proslijedih: — Nalazio sam se u atriju kra].evskog pozorišta, kada Emil, približivši mi se, reče, da se jedan zlobnik usudio klevetati Vas, Vas, uzor svake kreposti, koju bi svak morao častiti — i da je on odlucio viteški se ogledati s klevetnikom — a mene umoli, da bi mu kao svjedok prisustvovao. Ja sam pristao na mojijem je rukama izdahnuo nesretni markiz; u zadnijem časovima sjetio se Vas. — Dakle, za mene umro! kliče grofica kao izvan sebe i baci se na naslohač, na pola onesviješćena, a niz lice joj potekoše vrele suze. Oli, prijateju, onaj krik i one suze silno se dojmiše mojega srca. Nakon nekoliko časova jedva sam znao proslijediti. — Prije nego je izdahnuo, reče mi: Uzmite, povjeravam Vam tajnu svoje svete lubavi; kada me ne bude više, Vi ćete otići k hoj i prcdati joj ovo pismo s porukom: „Emil Vam šalo zadni pozdrav." Pružih pismo groflci; ona ga polako otvori i, podignuvši sa sa stolice, stade ga čitati: „S Bogom, kreposna ženo, s Bogom anđele nevinosti i za uvijek s Bogom! Nijesam mogao mirno premučati na mrsku klevetu, koja je dirala u tvoje poštene ...." Nije mogla daje proslijeđiti, riječ ju je na usnicam izdala; napustiše je sile, i ona se baci na stolicu, vičući uz vas glas: — Oh, Emile! Emile!... ti nastradao zbog mene ! ... Kad od jednom, vrata se rastvoriše, a u sobu stupi stari grof. Ne pustivši se zastrašiti, ja mu pođoh u susret, e da bi groflci dao vremena da otere tragove suza. Grof mi pruži ruku u znak pozdrava; stisnuvši mu desnicu, iznenadi me negovo strogo i ozbijno lice. Niti jedne riječi nije upravio grofici. Nakon malo ja se oprostih. Evo što se dogodilo poslije mojega polaska.