СРЂ

— 435 —

— Ко је onamo ? — zapitah grofa, i ako malo neoprezno, tako me se bijaše dojmilo ono pjevane. — Moja žena sa svojom sestrom radi u svojoj sobi, odvrati mi grof. Grof mi stade pričati o svojijem doživljajima u Petrogradu i Londonu, i ako ga ja nijesam pozorno pratio. U mojijem ušima zvonile su još zadne rijeci nežne pjesme: Soltanto yoi, erude svenlure mie, E perpetue voi, eure, a me restate.*) Kad, od jednom, dalo mi se u vrtu opaziti dvije mlade žene sa povećom kitom cvijeca na prsinia. Promislih odmah, da to ima biti grofova žena sa svojom sestrom. Jednoj je moglo biti kakovih 30 godina: visoka stasa, plavka, blijeda lica, a cijelo joj je biće odavalo neku unutriiu bol. Noj uz bok stala je djevojčica od kakvih osamnaest godina, rafaelskoga tipa. Prelijepa, puna, jedra i zdrava, kao rumena mirisava breskva. Od glave do pete kipio je u toj mladici puni život. Glatke i 4 sjajne puti; punahna, suobla lica; crvene usne drhtale su kao i velike maline na grmu; niz strmo celo prieešlana sjajna kosa izlazila je u dvije guste pletenice. Na nezinu licu titraojeneki blaženi posmijeli kao leptir na punoj, rascvaloj ruži. Svako nezine udo bijaše puno, oblo i dražesno. Ja sam je promatrao upravo s nekim udivjenem, dok je grof jednako zanosno pricao. Napokon umuče i omjerivši moj pogled reče: — Želite li, da Vas predstavim svojoj ženi? I jakijem glasom zovnu: Florencijo, Florencijo! Dotrča u sobu divna djevojčica, koju sam malo prije u vrtu opazio, noseći u rukama poveću kitu raznolika cvijeća. Bila je grofova žena. Netom me je opazila, zaustavi se, pocrveni, spusti iz ruka cvijeće i htjede se pokazati ozbijnom, što joj je podalo neki osobiti čar i predstavilo je mnogo .jepšom mojijem očima. Pozvan kod grofa na objed, imao sam lijepu prigodu diviti se rafaelskoj pojavi i elegantnijem manirama grofice Florencije. Glas i pogled odavao je potpuno nezino zađovo|stvo,

') Samo mi opfejete yi, opore nesreće i trajne brige moje.