СРЂ

— 469 —

„Mili Bože, lijepa li ti je Gruška Lukal Nema joj na daДеко sliene. Sa sjevera brdo SrcT, kojc opuzajuei put zapada „svršuje s Nuncijatom; sa juga Hladnica, Petka Mala i Velika ,,s brežujcima Krvavog Brda i Babina Kuka, grle u svome kutu ,,ovo mirno pristanište dubrovačkijeh brodova. Kitno borje, viti „cempres, pitoma maslina rese vrhe i skuta okolnijeh glavica. ,,S desne i lijeve uzduž igala podižu se kuće marjivijeh stanov„nika, more tiho podnožje im je i zrcalo, u kojemu, како vile ,,nad jezerom, odsijevaju nihove slike prevraćene, i, pazeći ih „noćno po mjesecu, rekao bi da ti se prekazuje ono podvodeno „selo, stan čarobni pjesnickijeh vila. Sjemo i tamo, kako labu„dovi među utvicama, gospodske polače, Jetno plandovane dubro„vacke vlastele, tjeme k nebu uzdižu a sjenu u more upuštaju „tako, da sve ovo smiješano sa osjenom dubja Petke i glavica, „пе znaš što ti je milije, ili istiniti prizor na suhu, ili bjeguća ,,mu sjena u moru." Eto dakle, koliko našinci toliko i tuđinci, svi su složni u hvajenu ovog čarobnog kraja, koji je poglavito pomorcu mio, jei' mu pruža pouzdano i zakloneno pristanište, a ugodno je i umjetniku, jer mu sa svake strane rastvara nove slike, jednu Jepšu od druge. Ovdje bolesnik nalazi utjehe i pomoći u morskijem kupalištima pod vedrijem nebom; ovdje se ribar nalovi svakovrsne ribe, ovdje prirodoznanac nalazi rijetkijeh bijaka, šarovitijeh leptira, te morskijeh i kopnenijeh puževa, dok za obične građane Gruž ostaje uvijek najmilije šetalište. (nastaviće se)