СРЂ

— 471 —

Cortis uđe. Pogleda u onaj kut i u visini svjetilku; pod nom, u sjeni velika naslonača vidje žensku sjajnih, crnih kosa, koju je ipak svijetlo amo tamo oziralo. — Gospođa Fjama? reče on. Sjajna glava potvrdi lagano, i nakon časovita muka heki glas, ne mladenaeki ni sladak, vee vrlo slab i žalostan, reče tiho : — Jeste li Vi gospodin Cortis? Doček i glas se ne svidješe Cortisu, koji ne odgovori direktno. — Vaša prijatejica, reče, kako je? — Uvijek u istom žalosnom stanu, odvrati gospođa. Služite se. Biee nemoguc'e, da je vidite večeras, jer liječnik ne cijeni da je zgodno. Oprostite, nadoda, ako Vam se moj doeek čini hladan, ako ne izrazujem svu zahvalnost, koju sam dužna osjećati a i osjecam prema Vama; ali sam i ja tako bolesna! Gospoda Бјата izreče ove potone riječi, kao da će onaj čas izdahnuti, te izvrne glavu na zaslon od naslonača. Sada joj svjetlost od svijeće ozari čelo obUoženo tanalmim naborima i velik tragički nos. Oči joj bjehu tužnog i lažnog izražaja. Duboko uzdahnu, skoro zajeca i okrete glavu, ne dižuc'i je sa zaslona, put Cortisa. — Vidite, reče, ne mogu više. — Čujte, opazi Cortis, ja večeras, na svaki način, ne bih bio htio vidjeti Vašu prijatejicu, već jedino u slučaju skrajne potrebe. Oprostite, gospodo, ako Vam posvc slobodno govorim po svom običaju. Uvijek sam mislio, e je тоја majka mrtva. Vi mi kažete, da je živa — Dokaza? uzdahne gospoda Leonora. — Dakle Vam srce ne veli, nadoda dramatičkim naglaskom, da pod ovim krovom — Ostavite moje srce, gospođo, prekide je Cortis. Baš bi Vas ja zamolio, da mi iznesete dokaze. — To će biti vrlo gorko za gospodu Cortis, reče ona ispod glasa, s očima put neba; ali je li pravo, je li pravo? Slutjeli smo to, znate! Sada ću Vam pokazati isprave svoje prijate]ice. Otre oči, u više navrataka, parfumovanim ubručićem, u koji bi svaki put zagledala, kao da lioće vidjeti je li lila krvave suze. Zamoli Cortisa da zazvoni, dade donijeti voštanicu