СРЂ

— 477 -

On ne ođgovori i uđe, pogledavši je tako, da se ona snebi od straha. — Vaša gospođa? reče on. Vaša gospođa? Nu, što me gledate? Zašto ne odgovarate? Leži li? Dobro; moram govoriti s nom. Dođite amo, vikne, kada se ona udaji. — Kako je drugoj gospođi? Ona mu pročita u ocima, poče: — Nije moja krivna.... — Nek uđem, reče Cortis. — Nije шоја krivna, preuze ona. Grovorim, što mi narede. Cortis joj naloži da umukne i da ide pred nim. Ulazeći u dvoranicu sobarica mu reče ispod glasa: — Ima tri mjeseca, da nijesam primila ni pare plate. — Vi, dakle, lažete od miline? odgovori Cortis. Gospoda je na nogama, a ne u poste]i. Neko je hodao u gornoj sobi. U isti čas ču se kucaj zvonca. — Zove, reče Barbara upućujući se. Cortis je zaustavi. — Jedan čas, reče. Zove li se baš Fjama, ili ne? Barbara ga pogleda zapanena. — Ma kako? Nijeste razumjeli? Ne, ne! To je jedno ime tako, što ga je iznašla gospođa, Ona je baš Vaša majka. I opet se uputi. — Idem ja, reče on. Gdje su stube? Nađe ih na dnu kratka hodnika, gdje je svjećica na petrolej gorjela ispred nekohko svetaca i gospa svake vrsti i šare. Stupaše na pos]edriu stepenicu, kada mu se ispred lica rastvore vrata i gospođa Fjama, raspletena, s hajinama u neredu, prekaza se na pragu i krikne: — Ah! vidim, vikne, srce ti je reklo. Sklopi ruke, htjede se baciti na kojena, kada je Cortis pograbi za mišice, turi je u sobu i zatvori vrata za sobom. Ona se premetaše, rvaše se da pane na kojena, odupiraše se rukama o ramena svoga sina, izvrćući natrag glavu i drmajući liom. Izmorena pade na naslonač, gdje je Cortis turaše. — Lagala sam, reče ona teško dišući. Prevarila sam te.... nijesam imala snage.... da ti odmah rečem..,. htjela sam te vidjeti.... čuti te.... barem uru.... u miru!