СРЂ

— 476 —

ograde, kada vidje da izlazi mjekarica. Zaustavi je i uze cašu inlijeka. Žena ga upita sa smiješkom, ћосе li da se ispene na Sv. Salvator. Cortis se napi i ne odgovori. — Cujte, reče, nosite li obično vi mlijeko u onu kuću onamo? — Uvijek ja. — Dakle poznajete gospođe, koje ondje stanuju? — E, vraže! — A kako se zovu? — Ma! Sluga je gospođa Barborina, a gospodaricu zovu nekakvim imenom, što ga ja ne mogoli zapamtiti. — A druga gospođa? — Koja? — Druga, prijatejica gospodaricina. — Dragi moj, rece žena, zacuđena, ja je ne poznam. — Ma kad stanuju zajedno? — Ah, ne moj gospodine, ne; gospodarica ovdje nema već jedna. — Što? rece on. Ne znate, da je u kući jedna gospođa bolesna? — Jest doista sveđ malo naopako i ona slikarica onamo, ali drugih gospođa nema. Ako pak nije došla jučer. Prekojučer ja sam bila onamo cio dan i radila u vrtu. Žena je imala otvoreno pošteno lice i iskren glas. — Dobro je, reče Cortis, blijed. Pođite s bogom. Zazvoni na ogradi. Vrata se dvoranice polak otvoriše i odmah zatvoriše. Niko se ne prekaza. Cortis zazvoni drugi, treći put, sveđ jače, sveđ uzalud. Jedan selak, koji je prolazio, zaustavi se i stane gledati. — Možete i pretrgnuti zvonce vukući, reče sejak, kad ne će da otvore. Uvijek se tako događa s onim neplatišama! — Poznate ovu čelad? upita Cortis. Sejak odgovori, da pozna vrlo dobro gospođu, koja se bavi slikanem. Sama je; izgleda kao vještica, i ne plaća nilcoga. Cortis zazvoni po četvrti put. Napokon sobarica dođe i otvori. — Tek je sedam ura, reče ona, ležali smo.