СРЂ

— 437 —

а cijelo јој је biće odavalo neku potištenost i bol, koju je nastojala pred drugima zatajiti. S nezinoga lica, poštrapana ružieastijem crvenilom, nestalo je i svježosti i života, a prekrivala ga neka žuta koprena; pa i grofičine nekadašne krasne oči odavale su neki izraz sućuti i smilovana; na usnicama nije joj treptio veseo smiješak, već pritisnute jedna uz drugu bile su kao od kamena; sve to pokazivalo je srce, koje silno trpi i nastoji bol zatajiti. Pod tom vanštinom imala se kriti kakova tajna. Oh, prijateju, rece Ivan, svladan nekijem unutrnijem custvom, da si vidio tu mladicu u punome životu, otrag same dvije godine dana — ti bi proplakao. Nakon obienili cerimonija, grofica me pozove da sjedem uz nu i: — Ako se ne varam, reče mi, mi smo se upoznali prvi put u Genovi, u mojoj gradini, otrag dvije godine, jednoga lijepoga Jetnoga dana. — Tako je, groflce, ja joj odvratih. Jučer sam se povratio s daleka puta i, saznavši da ovdje prebivate, smatrao sam dužnošću da Vas posjetim i propitam se za Vaše zdravje i ono gospodina grofa, dobrog moga prijateja. Grofica je sasvim malo govorila, pokazivala se zlovojna, i ako je nastojala pokazati se preda mnom Jubezna. Trudio sam se odgonenuti tajnu takove nagle promjene, ali nijesam uspio. Upitah je, je li kroz ovo vrijeme bila bolesna. Odgovori da nije, nadodavši, da se ipak nešto slabo osjeća, i promijeni razgovor. Pogledah dijete, bilo je zdravo kao cvijetak: dakle, on nije mogao dati povoda kakvoj zabrinutosti. Možda je grof pooštrio svoju dosta liirovitu ćud prama svojoj ženi? Dok su se ovakove misli rojile u mojoj glavi, na vratima se ukaza grof. Netom mo opazi, stište mi desnicu i prijatejski me zagrli; približi se zatim svojoj ženi i pojubi je nežno u lice. U razgovoru potuži se na nezinu melanhoniju i povučenost, a ja se potpuno uvjerih, da ni grofu nijesu poznati uzroci nagle promjene negove žene. Zametnuo se među nama familijaran razgovor. Grof mi s nekijem ponosom pokaza sina; pričao mi je o raznijem zabavama, koje češće