СРЂ

— 556 —

о onom despoti, koji hoce da vedri i oblači u izbornom kotaru. — Dobt'o, reče Cortis. Sada vas molim da me pustite, da malo promislim. Zabije se u kut od vagona, pročita jednom i drugom optužnicu, pak stane razmišjati, čas gledajući s prozorčica, čas pokrivajući lice rukama, dok mu B. ne reče: — Evo nas. Dvanaest je, nadoda. Ja imam ovdje kola, i odvešću te svojoj kući. Tu ću te ostaviti da ručaš, a ja ću poći da opipam raspoložene. Zvonom od ure doći ću po te i otići ćemo, coute qui coiite. Оћ, gledaj, onoga drugoga. Dok je Cortis silazio s vlaka, negov se takmac opraštao, pod streliom, od mnoštva prijateja koji govoraliu na gias i smijahu se. — Razumijete li? zamrm|a B. s pogrebnim lic-em. Cujete li ih? Stalni su. Neko od protivničkog skupa vidje Cortisa. Svi se okretoše, izim suparnika, da ga ispod oka bezobrazno pogledaju. Netom on i negova družba prekoračiše ogradu izlaza, čuše se za leđima dva ili tri zviška. — Cekajte me ovdje, reče Cortis, zaustavivši se isti čas. Vrati se mirno natrag i ode ravno put drugoga kandidata, koji je već s jednom nogom bio na stepenici od vagona, pruži mu ruku ne brigajući se za druge kao da ih i nema. Onaj se vas zacrveni, zaplete se u žurnim pozdravima, izvine se nespretno što ga nije vidio prije. — Oh! odvrati Cortis. Nijesam zahtijevao da me ti pozdraviš. Ja, kao gentleman i prijatej gentleman;1, držim do toga, da učinim čin ujudnosti prema svome protivniku prije nego ukrstimo sabje. S bogom. Rekavši to prode opet ponosna čela kroz gomilu i stiže B-a i druge, koji su iz đaleka promatrali razgovor. -— Sto, što, što? upitaše svi, blijedi, nemirni. — Ništa, hajdemo, reče Cortis, uhvativši B.-a opet pod ruku. Izjavio sam mu najfinom skladnošću, da su on i negovi prijateh čopor gomnara. Sada me poštuju, razumijete? Pa, to mi čini dobro: reći gomnaru onome koji zaslužuje.