СРЂ

— 557 —

Dvadeset minuta kašne, svi su, u malenom gradu, znali za prizor na stanici, zvižduke, Cortisov čin. B., koji, netom ga otprati kući, bijaše otrčao u kavanu, vrati se po n na uru, vas pomamjen, vičući: — Brzo, hajdemo, dobar utisak, dogovoren sam s odborom. Junaštvo, — oni drugi zovu ga tako, ali na рб glasa, na po glasa — junaštvo je ueinilo dobar utisak. Gentleman je, kažu. Ja sam pak propovijedao onim tukcima, koji te ne hoćahu cuti. Oh, što su tvrdi! Ali sam propovijedao, propovijedao! Cortis ga prekide smiješeći se. — Hvala, reče; ali znaš li, hoćeš li biti zadovo]an s onim što ću reći? — Ja ne ću gomnara! zaurla B. Ja ne ću gomnara! Hajdenio, brzo hajdemo! Brzo! Na vratima od kazina kočijaš Skiro, koji je katkad posluživao kontesu Tarkviniju, zaustavi Cortisa. Gospodi je kontesi bilo veoma stalo govoriti s gosparom Danijelom; bješe mu poslala kola da dođe u Passo di Rovese odmah iza govora. Cortis mu naredi, da drži kone prepravne za dvije i po. — Ništa novo? reče on. — Ne, gospodine. — Jesu li svi dobro? — Jesu, gospodine. Barem tako mislim. — I kontesina? — Ivontesina? Kontesina je otišla, gospodine. Otišla je sinoć. Cuo sam ih govoriti, da idu u Rim. — Ej! reče B. videći Cortisa, gdje stoji kao iza sna, bez riječi, nepomičan. Hajdemo! Brzo! Na vratima od kazina, na pocima od stuba, bilo je već bujuka, izbornika koji se otvoralm Cortisu, pozdravjajući ga mučke, nekom smjesom radoznalosti i uspregnutosti; a za tim se upućivahu polako za nim, put dvorane. U dvorani, tri četiri člana izbornog odbora razgovarahu se na nogama kraj velike klupe, koja sučejavaše s gustim redom praznih sjedala, ukočenili, kako se učini Cortisu, i osornih. Ona trojica četvorica učiniše put nega, kad je ušao, jedan korak skoro stidan, pozdraviše ga smeteno. — Vi dolazite iz Švajcarske? reče najotvoreniji.