СРЂ

— 55.8

— Da, gospodine. — Divan kraj! — Jest, gospodine. Tada B. stupi naprijed, pun prijaznosti i smiješeći se. — Naš je Cortis, reee, veoma raspoložen .... — Nije to riječ, presječe Cortis, dok je drugi ponavlao — eto, eto, — povladujući u velike rukama i glavom i izmičući se natrag, da ustupi mjesto glavnom licu. — Nije to riječ. Ja sam bio veoma že|an, da izbornicima podam razjašnena, na koje imaju potpuno pravo; i pošto je moja kandidatura već bila ovdje pretresena i odlučena, smatrao sam svojom dužnošću, pošto imam da govorim, da uzmem riječ ovdje. . — Evo baš predsjednika, odgovori jedan od odbora, pokazujući na visoka i krupna gospodina, koji je tad ulazio sav zapijehan i žureći se i koji pozdravi Cortisa većom srđačnošću nego li drugi. Kada mu ovaj stade ponavjati prijašni razgovor, prekide ga odmali, govoreći: da, da, znam, dobro, govorio sam s prijate]em B. ovdje, pristajem, pa pošle drugove, da sakupe i uvedu u dvoranu gospođu izbornike. — Cetiri tukca, zamrmja B. Cortisu, gledajući štrop, dok su oni izlazili. — Evo, reče predsjednik povedavši Cortisa na stranu, ja bih rekao ovako, — i izjušti mu prepravleni kratki govor, s jednim okom put nega a s drugim na izbornike, koji ulažahu, spuštajući nehotice glas, kada bi se pojavila neka neprijatejska lica. B.-u, koji se bio postavio ondje blizu da čuje, ako uzmogne kao nehotice, povjerjivi govor predsjednikov, ne izmicaše nijedno lice koje se pojavjivalo, proučavaše ih, praćaše ih dvoranom očima dobrohotnim ili nepovjerlivim, upiraše pogled u glave, koje se tamo amo sagibaliu jedna k drugoj, s očitom pohlepom, da prislušne jednim uliom na svako žamorene. — Mnogo čejadi, reče on Cortisu, pošto je predsjednik zauzeo svoje mjesto. Mnogo ružnih gubica, A onaj svizac predsjednik, hoće li reći dobro? Ovaj baš u taj čas zazvoni, gledajući naokolo s velikim đostojanstvom i bez najmane sumne, da su ga baš tada počastili pridjevom živine. Spomenu za tim, kako je u jednoj prijašnoj skupštini, velikom većinom, bila odobrena kandiđa-