СРЂ

— 709 —

Ali, pitam, zar se ovdje ne opaža neko protuslovje, a koje baš u tome sastoji jer ovisnim čini materiju o umu i um o materiji. Svijet sa svojim fizicnim, hemičnim i fiziološkim fenomenima ne opstoji u hipotezi, već u moždanima; ali baš oni pretpostav|aju prethodnu egzistenciju nekili fizičnih, hemičnih i fizioloških cinenica. Ova poteškoća vrlo je ozbilna. Schopenhauer bi joj jedino mogao izbjeći kada bi kazao, da materija, moždani i um jedna su stvar; prosti korelativi, koji se uspinu i padaju zajedno; i prosta umna iluzija kada opredjejujemo prije i poslije, ondje gdje opstoji sama istodobnost. I ako je teško pristati uz ovu nauku sa eksperimentalnog gledišta, ipak je vrijedna toliko u koliko odstranuje kontradikciju; ali kako bi se slagala sa ovom tezom Schopenhauerova nauka, da je um jedan tercijarni fenomen, ovisan o tijelu, a ovo o voji. Mnogi su se trudili, kako bi u sklad doveli ovu Schopenhauerovu nauku, ali bez ikakovog uspjelia. Schopenhauerov idealizam nije originalna strana negove nauke. On je naprosto reprodukovao Kanta i Berkeleya. Poznato je, da je Berkeley tvrdio, da nam je jedino poznato stane naše svijesti i da nemamo nikakova prava tvrditi, da opstoji nešto izvan ne. Schopenhauerov idealizam temeji se na Kantovoj kritici i Berkeleyevoj psihologiji. Jedina Schopenhauerova zasluga bila bi, da je znao svesti zamršeni imenik Kantovih forma i kategorija na tri glavne: vrijeme, prostor, uzročnost. Dokazuje nihovu idealnost posebnim razlozima, a u zak^učku se slaže ipak s Kantom. Kant je našao za sliodno, da vrijeme i prostor moraju biti objektivni ili subjektivni, ili zajeđno objektivni i subjektivni. On prelazi na treću hipotezu. I ako nije zanijekao vremenu i prostoru značaj određujućih prineipa iskustva, ipak nije siguran o nihovoj potpunoj neovisnosti o iskustvu. Ja se oslanam ovdje na auktoritat Helmholtza, koji uz vas svoj zanos za Kantovom naukom, tvrdi da: „smatrati geometi'ične aksiome kao propozicije, koje se već u početku nalaze u pojmu prostora, to je mnijehe o kome se dade još dosta raspravjati.. . Aksiomi, na kojim se teme|i naš geometrični sistem, nijesu potrebite istine, jer jedino ovise o konstitutivnim zakonima našega uma. Oni su znastveni izraz jedne