СРЂ

— 711 —

Kantu, koji priznaje, ,,da materija spoznaje pripada spolašnosti", Scliopenhauer predbacuje logičnu pogrešku, jer zakon uzročnosti kao subjektivan ne vrijedi već samo za subjekat i to jedino kod fenomena; drugim rijecima, mi nemamo pravo zaklučivati sa fenomena na realnost, jer bi inace realnost bila uzrok (causa) fenomena, što ne može da bude. Po ovome bi se moglo misliti, da Schopenhauer ispovijeda apsolutni idealizam, i ako se on sam nazivje transcendentalnim idealistom i einpirijskim realistom t. j. pristajući uz kantizam i ultra-kantizam glede uvjeta eksisteneije izvanskog svijeta, uda|uje se od Berkeleyeove tvrdne, da je ovaj svijet jedna prosta fantasmagorija. Materija je, on veli, jedna ištinita obmana. Treba li odatle zak 1 učiti, da je ona ništa, apsolutno ništa, već prosta iluzija"? To bi značilo zaboraviti da je glavno kod svijeli stvari vo|a. Vola je jedini subjekat i objekat spoznaje. Materija, u koliko nam predstavja vo|u, ona je istinita; u koliko nam se predstavja opsežna, promjenjiva i pod raznim drugim formama, ona je prosta iluzija. Kada bi se ova nauka pročistila od metafizičnih forama, koje ju zaokružuju, dosta bi se približila najnovijoj nauci nekili modernih filosofa. Helmlioltz n. pr., odstranivši koliko je bilo moguće svaku liipotezu, oslahajući se jedino na činenice znanstveno dokazane, izjavjuje, da podaci čula (sensus) ne mogu se smatrati već jedino kao simboli koje mi tumačimo; i da ne možemo zamisliti nikakvu analogiju između jednog opažaha i objekta koje nam ono predstav]a; ono je naprosto duševni znak ovoga; znak, koji nije ipak samovo|an, jer nam ga je sama narav naših čulnih organa i našeg dulia nametnula. Ono što Schopenhauer nazivje prikazama, Helmholtz zove simbolima; siinboli izražuju jednu nepoznatu realnost; prikaze pretpostavlaju jedan х, voju. Iz ovoga se dade lako shvatiti, da se Helmlioltzova nauka dađe lako složiti sa Schopenhauerovom. Nakon što smo objektivno iznijeli nauku nekih filosofa o problemu vremena i prostora, dotakli se nekih glavnih tačaka iste, u narednom broju opširno ćemo se zabaviti i naukom hemačkog filosofa Kanta, a to tim rađe, što smo uvjereni, da pi-