СРЂ

— 793 —

— Ne čini mi se, odgovori kontesa, ali ću pogledati. Netom ona uđe u svoju sobu, Jelena pruži ruku Cortisu lcoji je prihvati s obe dvije svoje. Smrče joj se pred očima, usne rekoše tiho: — Oprosti mi. — Oh! reee on. Ali zašto ? Jelena mu na licu pročita slijedeće riječi, hoe'aše da zna zašto je bila onako liladna i zašto mu nije odgovarala. Prekide ga odmah: — Ne, ne, nije to što mi imaš oprostiti. Nešto drugo. Vaja da govorim s tobom; drugi put! Učini joj se da su škrinula vrata kontese Tarkvinije i Jelena odmali povuče ruku. Nije bilo istina. Ono dvoje gledahu se još malo časaka. Tada uđe kontesa s rastvorenim pismom. Ne mogaše vidjeti Jelenu u lice, ali vidaše Cortisa. Zaustavi se s mjesta i reče mu: — Cutiš li se zlo? — Ne, tetko. Glas bijaše pouzdan i jak. Sesnaest marta, nadoda kontesa pružajući mu pismo. — Cekaj, odgovori Cortis. Čini mi se da sam pisao Jeleni na 14 a nemu su govorili o odgodi barem tri dana docnije, jer ga Clenezzi nije mogao vidjeti prije 17. Dakle nije znao ništa kada je pisao pismo. Iza toga će se bit ukrotio. Zna li da ste kod „Minerve"? — Da, bilo mu je pisano. — Onda, ako se danas ne pokaže, Jelena će ga moći potražiti sutra. U toliko trebala bi da mu piše dvije riječi. Tako govoreći Cortis se okrete svojoj rodici, koja odgovori ispod glasa i sasvim mirno: — Poći ću za jedan sahat s Clenezzi-jem u senat. — Blažena ti! usklikne kontesa. Ti se razumiješ s če|ađi onako mučke i potajno, pa ne govoriš ni poslije! A mi stojimo ovdje i vijećamo! — Imaš pravo, majko. Mislila sam da si čula. Vrlo sam rastresena. Cortis ode nakon malo časaka, sasvim da ga je tetka litjela zadržati dok se vrati Clenezzi, da se o drugim stvarima 49