СРЂ

— 1042 —

Jelena se ne micaše; pitaše očima jednoga i drugu. — Oh, Jelena nije naviknuta da me pušta proći, primijeti ironično gospođa. — Ne ovisi o meni, odgovori Jelena. U ostalom sada dolazim od onamo i mogu ti reći da te Danijel želi. Cortisovica baci put Jelene duge mršave nadlaktice, s ispruženim rukama. Sa svojim velikim crnim klobukom a la Rembrandt, visokim nad čelom, s vlasima u neredu, sa zemjastim licem i dugim žućkastim vratom, s crnim malenim plaštem što joj ne padaše lijepo na leđa, izgledaše kakva Erinija nevješta današnim hajinama. — Ali sveđ, zavapi, ali sveđ me je želio! I izide velikim koracima. Jelena pogleda svoga strica. Bijaše blijed, bijesan. — Odmah! reče on. Što je platio Cortis? Jelena raskolači oči. — Striče! reče. — Sto je platio Cortis, kažem ti? Što je platio tvome mužu? Jelena ne razumijevaše ni ono pitane, ni onaj gnevni glas, ni ono bijesno lice. — Ali kad ništa ne znam, odgovori. Sve što sam znala kazala sam ti. — Sto mu je šunulo da se stao mješati u ove posle? Jelena se zacrveni. — Striče, striče! reče. Ah! nadoda prenuvši se. Sad se sjećam da mi je rekao, da prosto hoće zamijeniti tebe, jer nije bilo vremena da te pita i obavijesti u redu, a ti bi bio za cijelo odobrio ono što je on činio na mjesto tebe. — Oh, ali tad me se obavijesti; tad mi se piše. — Ti ne znaš, striče, odgovori Jelena, da je Danijel vidio moga muža na 25-og u podne, baš prije nego je pošao u parlamenat. — Je li otišla s bogom? upita kontesa Tarkvinija pomaJajući glavom na vrata iz svoje sobe. — Bože, tebi hvala! Konte Lao ne pogleda je. — Je li ko drugi bio? reče on. — Imao je biti zastupnik Čefaluške Banke, odvjetnik Boglietti, odgovori Jelena.