СРЂ

— 932 —

Ali on na ovo nije ni mislio, a ni mi ga nijesmo opominali, i ako već робе da nas bvata strah i da osjeeanio kao neku studen oko srca. Mi smo bili kao hipnotizovani i gledali zabezeknuto šta će najposlije biti. Sto je da|e puzio, grana se sve više i više savijala, dok je najposlije došla u takav položaj, da пш je već glava za eitave dvije stope ostala niža od noga. Sacl već i kad bi htio, ne bi se mogao natrag vratiti, a ići naprijed značilo bi ići u smrtl Ovo nam sad bješc svima jasno. — Stoj, stoj đe si se našao! povikasmo svi kao iz jednoga glasa. Do duše, mi mu nijesmo mogli pomoći, ali litjcli smo da bar pozovemo koga od starijih dok on još nije poginuo, pa poslije kako mu Bog da. On za časak zastade i pogleda najprije na nas, pa poslije na ono gnijezdo, koje još za čitavi čovječji boj visaše isprcd negovih ruku. I ne obraćajući pažnu na našu opomenu, poče i daje, sad već s glavom doje, puziti. Grana se i da]e savijaše i sve postepeno iđaše s vrhom doje, dok ne dobi sasvijem odvjesni položaj. Mi se počnemo „komešati" od užasa. Mnogi se od straha razbjegoše, a mnogi udariše u plač i kuknavu. A on, kao da se to nega ništa ne tiče, spuštavaše se mirno daje k onom ojađelom gnijezdu. Od jedanput cusmo da mu se ote uzvik: „М1" i, baš u času kadbješe već dopro rukom do gnijezda, noge, koje mu dotle bijahu skopčane i pripijene čvrsto uz onu granu, skliznuše i poletješe sa svom brzinom k onoj propasti. Mi svi vrisnemo od užasa i zatvorimo oči da ne vidimo taj prizor kad će on oblijepiti i prsnuti kao jaje o onu ledinu. Počekasmo nekoliko trenutaka, koji nam se učiniše cijela vječnost, i pošto na svoje veliko iznenađene ne čusmo ništa da lupi o zem]u, sa strahom otvorismo oči i viđjesmo čudo. On se bješe uhvatio snažno objema rukama za sam vrh one grane, a cijelim tijelom visi nad onom propasti, koja se bješe, blagodareći izvanrednoj vitkosti one grane, sad toliko smanila, da ga ne razdvajaše od zem]e više od šest do sedam metara. Nama laknu na srcu i. poletimo svi k hernu, gotovi da ga dočekamo i uzdržimo na svojim rukama. Ali se brzo uvjerismo da je on još toliko visoko, da mu naša pomoć ne može ni od kakve koristi biti. Mi opet padosmo u očajane i ne znadosmo