СРЂ

— 922 —

Lazara ili Banović Strahine, i ostalili srpskih vojevođa i junaka. Knige su redom štampane latinicom, što pokazuje da naš se]ak nije vičan ćirilovici. Sto nije vičan ćirilovici, to je najviše s toga, što se ona u pućkim školama malo ili ni malo ne uci, a drugo opet, — a to je naš grijeh — što se je i u Dubrovniku i hegovoj okolici još od vajkada latinica tako uvriježila i u krv prešla da i sada dobar, ako ne veći, dio Srba kod nas piše latinicom i ondje, gdje bi trebao da piše ćirilovicom. Kod našega je se|aka, naravno, još gore. Dok je pohađao školu ili su ga vrlo malo ili ni malo učili ćirilovici. Ako je što malo naučio, i to je zaboravio, jer netom ostavi školu više nikako niti piše niti ćita ćirilovicom. Naš dakle se]ak rado čita junačke narodne pjesme, i to latinicom štampane. Cita ih obično zimi za dugijeh noći, |eti katkad svecem. Jedini je grijeh ovih kniga, što su u nekoliko potisle gusle s ogništa, tu najboju knigu srpskoga naroda. A to je vrlo pojmjivo. Stari judi kod našega sejaka, nevični nikako knizi, jer je nijesu nikako ni učili, umiru, a oni su gotovo još jedini ostatak naših guslara. Mlađi opet znaju khigu, pa više vole da čitaju nego da pjevaju uz gusle. I tako se gusle pomeću. Starci imaju dosta vo].e da im se čita koja pjesma, ali su ipak žejni gusala. Vidio sam dosta puta iznemogle starce, te nijesu više bili u snazi da koju otpjevaju uz gusle, gdje za čitav sahat nagone mlađe da pjevaju uz gusle. Kad i kad ih sklone, ali katkad nikako, jer se oni ispričavaju na trista načina, kako ne znaju, kako im glas nije za gusala i što vam ja znam! Elem, tako dođe opet red na kojega mladićka, da im pjeva iz knige. Naravno, to je pjevane više za uspavane, bez ikakve snage. Koliko naš se]ak voli da čita, najboje se vidi i iz toga, što su postariji ludi te ne znaju čitati gotovo nenavidni na mlađe te znaju. Mnogo sam puta čuo starijega da govori mlađemu, kad bi se ovaj nećkao da čita: „Hajde pogodimi! Dajaznam čitati, mislim, ne bi mi khiga nikada ispala iz ruke." Zenska bi opet cio dan molila iz „ofičice" (molitvenika), samo kad bi znala čitati. — Vrlo sam često opet viđao naše se)ake kad sele u daleki svijet, gdje kupuju narodne pjesme da ih ponesu sa sobom.