СРЂ

— 942 —

Cortis govoraše na рб glasa, umoran, zatvarajući oči svaki čas i doticući se jednom rukom čela. — A zašto? reče barun. Zašto to cejade, hoće da plati moje dugove? — Zašto nije Vaša stvar. Ali ima jedan uvjet. Predsjedništvo senata već Vas je jednom pozvalo da, u određenu slučaju, predate ostavku na državno senatorstvo. To je uvjet. Barun umukne za čas. — Ah, reče sarkastičnim osmijehom, zar hoćete da imate kakav nalog od vlade. — Ja nijesam spomenuo vladu. — Vlada, dragi gospodine Cortisu, preglavi barun, imala' bi presvetu dužnost da to učini za mene i još mnogo plemenitije; jer ću Vam pak reći, kad se ne bih smatrao više dostojnim da sjedim u senatu, izašao bih od svoje slobodne volje, a Vaš je uvjet zločest. Ah na svaki način, prije nego se izjavim, hoću da mi rečete je h istina da mi vlada to nudi. — Samo gospodinu odvjetniku, odgovori Cortis, trebaće da rečem ime negova novoga dužnika. On će trebati da mi reče, je li zadovojan. Drugima ne ću davati nikakvih izjava. — Dobro, usklikne senator dižući se. Nema više izjava, nema uvjeta, nema bezimenih lica, nema ničega. Imam samo ja dragi gospodin rođače, i dragi gospodin odvjetniče. Gospodin odvjetnik pisao mi je jedno pismo, na koje ću ja odgovoriti, na jedan ili na drugi način, prije 31-ga. Sada dobar dan obojici. — Počekajte! reče Cortis, dižući ruku put nega. Ovlašten sam da uklonim uvjet. — Nije mi stalo, odgovori senator. Cortis se diže. — Stanite! reče. Barun sleže ramenima, otvori vrata i, natičući klobuk na glavu, reče ne okrećući se: — Klanam se. — Cudne živinel usklikne odvjetnik kad ču da silazi niza stube. Cortis bijaše opet sio držeći se rukom za vezove. — Dakle ja, reče. Odvjetnik ga pogleda ne razumijevajući.