СРЂ

944 —

Ona odgovori samo jecanem. Tada se Cortis sjeti tajanstvenili rijeei koje mu je u Luganu rekla. — U ime božje, rece on, dignite se i govorite. Dignite se, velim! Negova se majka điže, držeci s obje ruke ubrucić na ocima i ode polako, pognuta, prama naslonaču. Kad stiže, diže ruke. — Ne, reče kao da govori za sebe, ne mogu dopustiti! I sjede, pokrivajući opet lice. Cortis dreždaše. — Sada <5e doći odvjetnik, гебе on, i Vi ne možete ovdje ostati. Ako imate što reći, recite odmah. Ona ustade polako, polako, uspravna i blijeda kao sablast. Za prvi put, vajda, Cortis mogne vidjeti gdje joj u oćima gori prava strast. — Znaš, rece ona ispod glasa, bez ikakva pokreta, da je on bio prijatel tvoga oca. — Ko? — Di Santa Griulia. — Znam da ga nam bijahu preporucili kada bijaše konički poručnik i da je malo kad dolazio u našu kuću. — Da, ali se viđasmo često na dvoru. A znaš li mjesto, godine? U Aleksandriji, između 53. i 55. Cortis spusti lice, stavi ruku na čelo, kao da nastoji sabrati svoje misli. Diže ga odmah, upravi kažiprst prama majci, dižući obrve. — Jest, reče ona, doba moje nesreće. Umuce; nihove se oči sretoše, i razumješe se. Iznenadna ježna podide Cort'isa, iznenadna tjeskoba obli mu lice. Pruži se, raskolačivši oči, put majke. — On? upita zagušenim glasom. Ona disaše teško i duboko; gledaše ga uvijek i ne odgovaraše. Na jednom Cortisovo lice posta hladno. — Ovo je drugi što ga okrivjujete, reče on, odmahnuvši laktom i rastvorenom rukom. — Drugi je bio mrtav, odgovori mu majka. Nadala sam se spasti. Pak imam dokaza. — Kakvih dokaza?