СРЂ

— 960 —

KNIŽEVNI PREGLED. Dušan S. Đukić, Kroz suton... Zagreb, 1908. Tako se zovu pjesme mlađa čovjeka izdane u ukusnoj maloj knižici, prvi pokušaji Dušana S. Đukića. Pošto je već i kod nas prošlo vrijeme kada je dovojno bilo da je neko mlad, da piše pjesme i da ih o svome trošku izda, te da je odmah „pjesnička duša, koja u srcu čitatejevu budi velike nade" i „pjesnik, kojega treba poučiti a ne grditi", to se za pjesme, izdane pod gornim, malo nezgodnim natpisom, može odmah i bez ustručavaiia reći da su prilično neuspjele. Ali s pjesničkom sposobnošću ili ako hoćete nesposobnošću ovoga najmlactega parnasovca našega, nije baš lako odmah na čistu biti... G. Đukić nam u svojoj knižici ne daje ništa novo ili bar svježe, ugodno; on nije originalan pjesnik; nema novih pogleda na život, na svijet, na vječnost, na smrt; nije pjesnik koji stvara i unosi nove snage, svjetlosti i boje u pojeziju svoga naroda, i ja bih protiv samoga pjesnika zgriješio ako bih ove negove prve pokušaje na malo blagodarnom po|u srpskoga pjesništva (pa ma oni bili „pjesme izazvane ushićenim(!) osjećanem raznežene duše u tišini mirisne(!) muzičke emanacije") kao umotvore jednoga takvoga originalnoga, snažnoga, samostalnoga pjesnika ocjenivao. Ali G. Đukić ipak je nešto boje i više od prosta stihokovca ili od stalnih saradnika „Groluba", „Spomenika" i „Ženskog Sveta". Jer, ma da on redovno o posve običnim ili, da reknem, uobičajenim stvarima i predmetima pjeva, ponavjajući skoro isklučivo „staru pjesmu na nov glas" i dajući nam mal' ne uvijek „opet to samo malo drukčije", ipak spojašna forma i sklop, a katkada i fraza u hegovim stihovima nije navijek bez izvjesne Jepote i prilične mekosti. On se, do duše, u ne jednom slučaju zatrči, te izbacuje tako zavijene, nespretne izraze, da bih ih ja samo s ironijom mogao pjesničkim i (a to je od prilike jedno te isto) lijepim nazvati, ali ipak spojašnost ima nečega. Evo n. pr. u pjesmi „Molitva" (ne zna se zašto je tako nazvana, možda je i to kakva tajna „raznežene duše" hegove) koju doje navodimo, ako apstrahujemo da zubja zaliva snuždeno grane, da bono jeca da(,ina, da se osjećaj dušom nija