СРЂ

— 985

Predsjednik. 0 cemu? Cortis. Za jednu izjavu. No pošto ne ću da dosađujem parlamentu koji je s pravom nestrpjiv da čuje casnoga Maglianija, molim časnoga predsjednika da mi ostavi rijec odmah iza financijalnog iskaza. Predsjedmk. Dobro je. Dok se izmjenivahu ove riječi, Jelena ne bješe ni trenula. — Hajde da, гебе joj majka, cućemo Maglianija, pak ćemo otići s bogom. Je si li cula kakav je glas imao Danijel. Onaj momak nije dobro. Jelena sve mucaše, gledajući Cortisa uprtim i tamnim pogledom koji odavaše akutnu intensivnost strasti u noj. On stajaše ondje s laktima na klupi, s glavom među rukama. Ne dizaše je nikada, a Jelenu je to bojelo. T^utila se u isto doba što je to boli, preziraše tu ludu žicu samolubja svojega srca. Kako da on ne bude sav zaduben u svoj govor, kako da misli o noj? U toliko je ministar počeo govoriti. Gotovo svi zastupnici bjehu sišli na doiie klupe da ga boje cuju. S tribune predsjedništva viđaše se do|e negova bijela glava kako se okreće, sada na desno, sada na lijevo, kako se u rijetkim časovima muka sagiba nad hartije rasporedane na klupi, da pogleda jednu brojku pa da se opet digne; tekuća rijec izlagaše neprekidno stvari javne financije s velikom vještinom kojoj se jedan divjaše a drugi je žajaše. U govoru easnoga ministra ne bijaše nikada govorničkih efekata; ali se ipak svaki čas krilio šapat odobravana po dvorani ovladanoj ne toliko od čovjekova uma, ne toliko od dubokoga poznavana svakoga najmanega sastava negove oblasti, otajne stvari za većinu, koliko od glasa iiegovih smionih pothvata i, nada sve, od sjaja hegove vanredne sreće. — Biće i ovo neka zabava, šapne kontesa nakon malo vremena. Meni diže dah. A koliko će trajati? — Ne znam, odgovori Jelena suho. Ja već ostajem i poslije. — Amen, odgovori majka. Prolažaliu brojke, prolažahu tanka razlagana, ali je malo što dopiralo do tribune predsjeđništva. Svaki čas bi se ko digao i spuzao se poprijeko, na prstima od noga, mimo sjedala. Malo je ko ustrajao da gleda ministrov govor i da čuje povla61