СРЂ

- 1026 —

— Natovario bih breme teško na narod ovaj, da ugiba grbinu kao mazga pod teretom velikim. Nagnao bih ga na teške radove, neka nažu]i ruke i umori mišice trnokopom, pa ce, umoran, zaboraviti i omrznuti da rrtalia sjekirom ubojnom. Neka osjeti da je mazga caru i Romejima, pa ne će požejeti bojna kona šimširovim sedlom osedlana. Nagnao bih ga, gospodo Romejska, da vjeruje, kao što je jedan Bog na nebu, da je tako i jedan ćesar na zemll narodima. Da nih slavi, a da zaboravi svoje, i Ladu, i Leja, i Davora i Strahora! .. . Tako zboraše cesto Vojislav Romejima kada je s hima putovao po državi svojoj, kojom upravjaše u zdravje i u ime ćesarevo. A kada bješe sam u sredini svojih Srbaja, ovako im zboraše: — Sto spava pleme moje? Sto trpi nametnika nad sobom, mekušnog i razvratnog sina Sodome i Gomore ?! Grle! Tuđin paše oružje svijetlo, razigrava koha po po]ima vašim, pred ženama, sestrama i kćerima vašim; mami ih laskavim i lijepim riječima, jubi ih silom, — a sve na sramotu našu! . . . Moji vam stari nikada toga ne ciniše! Eto među vama sijedih vlasi pa neka kažu pamte li sijede vlasi ovake dane teške i strašne kada moji stari gospodariše. Tada se diže jedan starac, stari Jablan srebrnih vlasi, i naslonen na sjekiru bojnu dvosjecku reče: — Krvi krajevska, čuj, a čuj i ti, skupjeni narode, jer ja sam ovdje jetima najstariji. Bio sam čovjek oca tvoga Dragomira, i djeda Prelimira, i pradjeda ti Tjesimira koji vladaše za slavnih dana (aslavjevih i bješe mu poslušan župan. Bilo mi je dvadeset ]eta kada je Oaslav ra,tovao po Bosni i Srijemu zem[i ravnoj. I ova sjekira, na koju starost svoju naslanam sada, sijevala je u desnici mojoj one strašne i tužne noći, kada nas Ugri bezbrižno napadoše i poraz nam naniješe!... Mnogo pamtim, narode; pamtim i slavne a sjećam se i tužnih dana, ali ovako teške dane ne pamtim, Gospodaru! Strahor je prezreo i ostavio muževe naše i pustio da rđa popadne po oružju našem, Lada okrenu lice od po]a naših, Le/.o služi Romejima, samo nas Davor pomogne kada pjesmom olakšavamo tugu svoju. Ej, gospodaru