СРЂ

— 1021 —

nije dokumente o Judskoj prirodi u opste, a o srpskom narodnom karakteru napose: među dokumente, koje će filosof i moralista u svako doba sa korišću i zadovolstvom čitati. Kao umjetnik, mogao je I^ubiša biti nadmašen od potonih srpskih pripovjedača, ah kao portretista narodne duše, kao tumač hegova humora i filosofije, kao slikar negovih običaja i prošlosti, ostaje I^ubiša jedinstven .. . U nemu je opservator i humorista bio mnogo jači od umjetnika.. .« Razgovori i besjede, slike i upoređena, u onom živopisnom narodnom govoru, sve je jepše od Jepšega. Lica Lubišinijeh pripovijesti kao Stevan Štijanović, iguman Serafin, Kahoš Macedonović i pop Rado Andrović spadaju — veli marko Car — u rod onih |udi, iz kojijeh je Negoš gradio svoje Mandušiće, svoje igumane Stevane i svoje Draške. Stil je Lubišin ponosit i bujan, u nemu se ogleda divjeromantična priroda negova rodnoga kraja Boke Kotorske. Kao stilista Lubiša može služiti kao uzor. h/ubišine pripovijesti, kao nijedno drugo kniževno djelo, otkrile su veliko bogatstvo srpskoga jezika, te su postale bogat izvor za naš narodni jezik. Lubiša je pisao u dijalektu svoga kraja, što negovijem pripovijestima daje osobitu draž. Prof. St. Castrapelli pokušao je da učini paralelu između Negoša (vladike Rada) i I,jubiše. On veli, da je l,jubiša „Negoš u prozi". On nalazi da Negoša i J^ubišu spaja ono čvrsto narodno čustvo, koje se u Negoševu djelu opire tako žestoko »hodži koji riče na ravnom Cetinu« a u djelu Lubišinu »mletačkoj vladi iznemogloj i grohnuloj od truhleži, koja se, u oči svoga raspada, i svoje sjeni boji«. On tvrdi, da je l^ubiša, vajda i ne sjetivši se, dao svojijem pripovijestima osobiti harakter narodni u toliko što su glavna lica, koja je uzeo iz domaće povjesti, izuzev samoga Kanoša Maćedonovića, u očitoj opreci prema mletačkoj vladi. Prema tomu moralni momenat i tačka oko koje se vrti sav Lubišin rad jest antiteza između truhleži mletačke vlade i čistoga i zdravoga ponosa naroda u Boci Kotorskoj. Ovo upoređene, koje čini pok. prof. St. Castrapelli, tačno je u toliko što je glavni moralni momenat u Neguša i I,jubiše jednak t. j. opirane narodnoga čustva agresivnomu neprijateju: Osmanliji i Mlečićima. Sličnosti ima još u tome što je tehnička