СРЂ

- 1087 —

— Sretna, ne, odgovori. Bila bih sretna kad bi sve ovo bio grub san; ali ipak!.. .. Nije znala dobro kako bi rekla da bi joj bio dignut sa srca velik teret, velika straha, što nije učinila, što ne zna učiniti sve što je moguće da zapriječi nesreću koja bi je učinila slobodnom. — Ah, ali ipak, usklikne joj muž. Da vidimo malo, vjerna Jubo, nadoda polako, upirući pogled u oči joj. Ako pođem, hoeeš li ti doei sa mnom? Jelena primi taj udar u prsi i ne zatetura. Bješe to strahovit, neočekivan udar, strahovit, neočekivan način iskušena nezine riječi. Ne zatetura, ali i ne odgovori. Osjeti u sebi nešto od vojnika koji je pozvan na smrt pa ide ozbijan, šuteći, gorećim srcem. — Ah, šutiš? usklikne barun. — Već si izjavio, reče ona, da ne pristaješ? — Da, ali hoće da dođu u mene sjutra u jutro po definitivan odgovor. — A ako dođem, pristaješ? — Sveti vraže! reče on, u pola zapanen u pola smeten. Ako ti dolaziš, počinem ne razumijevati više ništa. — Onda pristaješ? — Može biti. — Ne ne, usklikne Jelena odlučno. Vaja obećati ako dođem s tobom da pristaješ. Barun se baci na kanapu. — Promisliću, reče. Ali Jelena nije htjela ni sjene sumne pa zaintači. Muž joj nije mogao vjerovati da će Carreovi pristati na nezino izagaane. — Pa dobro, reče on, ako ti zbija dolaziš, pristajem. Ako je ponuda potekla od kuće Carre, ova pogodba oboriće je za cijelo. Tada ga Jelena upita bi li u ikojem slučaju, na ikakav način, primio sličnu ponudu od porodice Саггб, bez pogodbe da ide u Ameriku. On odvrati jednim „nikada", punim oholosti i gneva, i utvrdi se u sumni da doista odvjetnik Boglietti nije govorio po nalogu Carreovih. — Doći ću, reče ona.