СРЂ

—. 1088 —

Barun je pogleda, pjusnu rastvorenom rukom o ručicu od kanape i odgovori: — Dobro.je. Za tim ustade i izvadi iz svoga lcovčega revolver, pa ga položi kraj svijeće. — Evo prijateja lcoji me je imao pomoći, reče on. Kunem ti se da bih se bio sto puta prije ubio, nego li bih bio primio pomoć od tvojih. Jelena uze revolver. — Nabijen je, гебе joj muž: Jelena ga ipak držaše, kao da ga pomnivo motraše. Ruke joj drhtahu, usne joj bijahu grčevito stisnute. Nije ni vidjela malu sjajnu cijev; vidjela je samo čovjeka kojega je toliko Jubila, za kojega je znala da je toliko lubi, vidjela ga je u času posjednega pozdrava, neke bezimene tegobe. — To je onaj što si mi ga darovala kao zaručnica, reče joj muž. Jelena stavi revolver na sto, gledaše ga još, dok proguta suze. — I onda? reče ona polako. — Onda, prihvati barun, ja primam, i stvari će se urediti; htjeće se nekoliko vremena, jer sve svoje dugove gotovo ne znam ni ja. Za tim ćemo krenuti. Jelena ne imaše snage da odmah stane govoriti kako i kada. — Znaš da me je strah da sam velika živina što vjerujem da ćeš ti doći? usklikne joj muž. Ona se Jutito diže da se vrati u li6tel. — Ne, ne, vjerujem ti, reče on blago. Sto se žuriš? Počekaj malo. Budi dobra! Jelena htjede odmah ići. Muž joj otresito predloži da će je pratiti; gazdarica, koja je sve slušala iza vrata, ponudi im svoju sobu; da baš za to nije bila legla! Jelena odbi sve takvom žestinom, da je gazdarica, gotovo gotovo, pitala proštene. — Pustite je, reče barun. Odovle do „Minerve" putevi su sigurni, a moja se žena ne boji ničega. Ona otprati Jelenu sa svijećom do ulice, reče joj da se nadala da će se zaustaviti. Gospodin senator čini joj bolest. Ima toliko briga! Govori nekakvih stvari!