СРЂ

- 1089 -

Jelena odgovori lagahnim poklonom i izađe, uputi se polako tamnom ulicom, puštajući da je nagon vodi i ne znajući dobro gdje je, bez drugoga osjecaja osim neke gluhe boli u srcu i smrtne tromosti uma. I gledaše gdje joj se polagano jedan za drugim primiču plamenovi rijetkih fenera, gdje trepte i gore, te nestaju nad nezinom glavom. Malo po malo pade joj čudnovata misao; pomisli se da se izgubila u nepoznatu ogromnu gradu. Tada je nezin nagon sve od jednom ostavi. Nije znala kojim će putem udariti, morade se zaustaviti, dugo misliti, dobro razgledati naokolo, prije nego je razumjela da je na uglu ulice „dei Pastini". Ubrza korake i, casak kašne, uđe u „Minervu". Preveo s italijanskoga Arsen Wenzelides. USTA HVALI SVOJE GOSPOJE*) — Igriai Đorđić. (Priopćio A. F.). Usti liepe i luvene, U kieh žive srce moje, Usti slatke i medene, Milostive me gospoje, Recite mi, otkle u sebi Vi toliku slas držite, Er nije naći, znam, pod nebi Slasti toli plemenite. Zašto rajski med tekući Prolio se zgar s nebesa, Stan priličan sebi ištući Sred Vašega draga uresa. Žarki grimiz biću u svomu Kora}, ures morskieh vila, I u zapadu sunčanomu Rumenoga plam svjetlila,

*) Ovo je dvanaesta pjesma iz zbirke neštampanijeh pjesama Igriata Đorđića. Ta zbirka ima ovaj natpis: Pjesni luvene, egloge, zgode etc. gosp. Iriacija Griorgi, opata Mletskoga.