СРЂ

— 1091 —

RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ.*) — Dr. Torkvaio. Radovi Ruđera Josipa Boškovića, ovako se zove kniga, koju je nazad malo vremena u svijet turio Kosta Stojanović. Kad sam pročitao ovu knigu, sama sam sebe zapitao: zašto se mi Dubrovčani moramo upoznati sa svojim velikanima na radovima svačijim samo ne Dubrovčana; zašto ne bismo se i mi sami dali na proučavane onoga bogatoga znanstvenoga muzeja, u kome je sačuvana slavna prošlost negdašne republike. Da je živ rimski govornik, nad sačuvanim ostacima naše slave uskliknuo bi kao nekad pred rimskim forom: 0 tempora o mores! Sto se dogodilo od nas Dubrovčana? I mi smo se pustili zavesti nekom modernom strujom i svladati podlim materijalizmom, koji nastoji čovjeka odstraniti od svakoga umnoga rada, te smo se odali samo afarizinu. Dok se naš grad rasvijetlio električnim svijetlom i žejeznica nas spojila s ostalim svijetom, naši arhivi, u kojima je sakupleno ogromno umno blago negdašnih pređa, i bogate biblioteke, jedini spomenici umne veličine stare republike, tminom su obaviti i rijetko se nađe dubrovačka ruka, da im se smiluje i malo pažne obrati. Samo kad i kad, milosrdna ruka onih koji nijesu Dubrovčani do nih dopre, i one stare papire, paučinom prepredene, rastvara, proučava i svijetu otkriva blago, što je u nima sačuvano. Tako rade drugi, dok Dubrovčani leže zakopani u nekom duševnom nihilizmu. Vlastela su izumrla, a ono ih malo, što još životare, čekaju da isplate zadni novac božjoj pravdi i konačno nađu mira pod tajinstvenom sjenom grobnih čempresa: Jedan po jedan dohode vlastela U crnom l'jesu nošeni od fakina Na zadtie s'jelo, gdje no znak propela Grbove kruni posred rusmarina.

*) Povodom knige „Radovi Ruđera Josipa Boškoviča" od Koste Stojanovića.